beats by dre cheap

Stražari moga svijeta IV

Svojevremeno sam bio nepodnošljiv – ljude sam dijelio na one koji slušaju ili ne, određenu vrstu muzike. Čak sam se u fazi moje naklonosti ka tvrđim rifovima i zaljubio u jednu djevojku samo zato što sluša “Scorpions“ i svira gitaru. (OK, nije sam to, bila je lijepa.) Zabavljali smo se svega tri dana. Kad sam je poljubio, optužila me da mislim samo na “ono“, a meni “to“, uistinu, nije bio priroritet (zbog čega su me najbliži jarani optužili za nedostatak osjećaja za realnost), pa sam zbog njene reakcije došao do zaključka da nema dream, da ne razumije “Holiday“, da je bezze... Kao tinejdžer iz hira sam govorio, ali danas ozbiljno stojim iza stajališta koje kaže da kroz muziku koju slušamo otkrivamo dobar dio sebe, u najmanju ruku naš emotivni refleks na postojanost. Naravno da ljude više ne dijelim spram muzičkih opredjeljenja, ali važno mi je kad mi neko kaže slušam, ili ne slušam, Thievery Corporation, npr. To nema veze sa etikom, ali je duboko sljubljeno sa estetikom. A ja volim lijepo, i nije mi se s tim zezati. (Zato je fantastično što postoji mogućnost da šaljemo pjesme jedni drugima i na taj način otkrivamo naš(e) svijet(ove).) Kada su legendarni Džoni i Azra bili na kraju karijere i izdali četverostruki album “Zadovoljština“, ja sam ih tek tada počeo ozbiljnije slušati. Osim “Balkana“ i “A šta da radim“, poznata mi je bila samo pjesma “Kao i jučer“. Pojma nisam imao o čemu pjeva, ništa ga nisam razumio, ali sam u sevdah pad'o kad bih je čuo. A kada sam progutao “Ravno do dna“ (nabrajanje Azrinih pjesama uzelo bi puno prostora na postu) postao sam, sada znam da se to tako zove, Džonijev idolopoklonik. Ludilo! Na ovom svijetu su postojali samo Branimir Džoni Štulić i “Azra“, ostalo na YU sceni su samo varijacije na temu. Na jakni sam imao bedž sa njegovim likom (kratko ošišan i tamne naočari) koji bi mi davao moral u trenucima tinejdžerske malodušnosti. Kad sve krene nizbrdo, kada 'nemoć pretvara snagu u bol', nema veze... Džoni je tu negdje, “na ovom bezveznom svijetu kojim hodaju tzv. ljudi, ravnodušne kreature koje 'vide trn u tuđem, a ne vide balvan u svom oku', 'ljudi bez kalibra i bez ideja' što nam 'ufuravaju istine crno-bijele'. “Strašno me je pogodila istina da je Džoni, onda kada sam ga počeo slušati, za muzičku scenu bivše Jugoslavije počeo da hlapi – na njegovom posljednjem koncertu u Tuzli bilo je svega oko hiljadu ljudi i to na parteru. Tribine su bukvalno bile prazne. Bio je odradio svoje, a meni ostao i dan-danas legenda koja teško da će umrijeti. Skoro sam sa jaranom, sasvim spontano, napravio pravi Džoni – party. Pjevali smo pjesme koje sumnjam da ćemo zaboraviti, smijali se i bilo nam baš dobro. Džonija i danas slušaju tinejdžeri. Vrti mi se po glavi misao da ga uvrstim u program literarne sekcije i, pored ostalih predstavnika “Novog talasa“, obrađujem sa svojim učenicima. [url=http://tvornica-kulture.hr]“Novi talas“[/url] je fenomen kojem se tek sada, nadam se, počeo davati ozbiljniji značaj u rekonstrukciji (sub)kulturnog jugoslovenskog ozračja u zadnje dvije decenije 20. stoljeća – pogledajte film “Sretno dijete“. Paralelno s Azrom, vaš adler je bitno drukčije, ali sa ništa manje intenziteta, ljubio EKV (Sinhro, Ljubav, Glad, Pored mene, Sarajevo). Ljudi sa kojima sam najviše vremena provodio, nisu bili ljubitelji Milanovih nerazumljivih stihova (Promenit ću svet do kraja pesme / igrat ću pijani ples u ritmu vetra / pustit ću sunce da topi ljubav...) niti Bojanovih i Margetinih čudnih pogleda. A ja sam se ložio! Ni ja nisam baš razumio, ali me nosila atmosfera. Tuzla nikada nije imala artikulirano kulturno mnijenje, a profesori u školama su imali neke svoje problemčiće, tako da su štovaoci “talasanja“ bili prepuštni fantastičnom glasu pokojnog Milana i nekom duhovnom buntu koji je čitavom Novom talasu (ne samo EKV-u) obezbijedio status posljednjeg Mohikanca na braniku urbanog mentaliteta Južnih Slavena. EKV mi je osvijetlila put do Okotbra 1864 (Sam), Idola (Maljčiki, Mali čovek želi preko crte), Električnog orgazma (Krokodili dolaze, Moje su nebo vezali žicom), Discipline kičme, Partibrejkersa, te, na zapad do Haustora (Ja sam bio pogrešan, Treći svijet), Prljavog kazališta (Crno bijeli svijet), Parafa, Laibacha, a iz Slovenije na krajnji jug bivše države, Makedoniju i, ako sam dobro informisan, danas zaboravljene čestite i moćne grupe Mizar. Obilazeći van svoje avlije shvatim da se 120 km od moga grada dešava ako ne veće, a onda jednako valitetno “talasanje“ - sjeća li se iko grupe SCH? Da li nam je poznat njihov koncert u Beogradu, održan 1988. (ili 1989.) na kojem je transparirana bosanska srednjevjekovna ikonografija – niko nije imao pojma o “ljiljanima“, a “ludi“ Senad i SCH su ih tada nosali po Beogradu? Centar svijeta - Sarajevo, dalo je i Elvisa, Zabranjeno pušenje, Major, bosansku varijantu spontanog i, rigidnom komunističkom ideologijom izazavnog, talasanja zdravih i urbanih umova. Evo me, odo' u politiku.... Priča o “Novom talasu“ je za mene jako važna. Ta muzika je uspjela objediniti kako moju individualnost, tako i potrebu da se participira u okruženju koje je, sviđalo se ono tebi ili ne, ipak dio tebe a i ti njega... (Nastavit će se...)

Ponuda koju ne možete odbiti
http://plavitalas.blogger.ba
23/03/2005 00:38