Ponuda koju ne možete odbiti

"THE DREAM IS EVERYTHING!" (Peter Cox)

06.08.2011.

Jer meni treba moćna riječ

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

 

"Svakidašnja jadikovka" (Tin Ujević)

20.02.2011.

Ko krug mi je smislio, krug sam jesam li stvorio?

21.12.2010.

"Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđoj?" (Psalam 137,4)

18.12.2010.

Ovako se moja mama osmjehivala. Ne kao Joe Dassin, nego kao Mizar.

Učenjem tewhida u kući žalosti, u cjelosti je završen bosansko-muslimanski tradicionalni ispraćaj odrasle ženske osobe sa ovozemaljskoga u duhovni svijet. Teško mi je. Razara me "Et si tu n'existais pas" u izvedbi "Mizara".

Mama je voljela melodičnošću francuskoga jezika, u južnoslavenskom ritmu hrabro kročila ovim svijetom. Isuviše jaka, na granici podnošljivosti stabilna i preduboka je praznina koju je svojim odlaskom ostavila u meni.

15.11.2010.

Dies hohe Leben, diese Götterwonne!

Religija jeste opijum za narod. Satkana od simbola, kako univerzalnih, tako onih prilagodjenih vremenu, ideološkim i političkim, a često i ekonomskim potrebama, ima osnovnu funkciju da u nama izazove jake emocije koje će nas svrstati u ovu ili onu grupu, često jedino ispravnu, i još češće jedinu Bogu ugodnu. Njen simbolički poredak jedini je duhovno legitiman, pa tako su i samo emocije njime izazvane duhovno legitimne. Ostale emocije, pa i one koje to nisu (zato što im još imena ne znamo, a zapravo jesu emocije), kaže religija, zatvor je za naš um, duh, vodi nas na krivi put.

Islam nije religija, zato sam musliman, a emocije su mi važne, kako vlastite, tako i tuđe, ma kakve da su i ma čime bile izazvane. Ali, muslimani su od islama napravili religiju pa su danas tu gdje jesu. Srozani na dno dna intelektualnog, artističkog, ekonomskog i političkog ozračja na početku 21. stoljeća, jedna od rijetkih vrijednosti koje svijetu daju, bar kada je u pitanju bosansko-muslimanska tradicija, pjesnički su izričaji poput Latićeve pjesme „Bajram dođe, mirišu avlije.“ Ovoga puta, iako osnovna značenja nekih njenih stihova precizno opisuju moju realnost, odbijam je od sebe.

Ne želim se predati kako moći Latićevih stihova, tako i rajskoj ljepoti Bracinoga glasa, melodiji koja srce cijepa na najsitnije komadiće. Ne! Bistro i duboko nebo utočište pruža. Želim osjetiti mir kosmički, razumom bistrim otvoriti Kur’an Časni i ponavljanjem Božijih riječi smireno, bez emocija, sjećati se mojih roditelja, slati im pozdrave iskrene, ljubav čistu. Zahvaliti se Bogu što mi je rasvijetlio snagu za koju nisam znao da je posjedujem, a mjesečevom svjetlošću podsjetio da je moj San, zapravo, spoznaja tewhida, Njegovoga Jedinstva, koje daje smisao kako dolasku na ovaj svijet, tako i odlasku sa njega. Da bi se to postiglo, potrebno je živjeti i biti zahvalan Živome, u čije ime je Abraham bio spreman žrtvovati sina.

Neću da plačem što nema starog da mu sutra poljubim ruku, niti mame da me njen osmijeh dočeka kad se vratim iz džamije. Stari svakako nije klanjao, ali vjerujem da će mu Jedini to oprostiti, upravo zbog te ruke koju sam ljubio, ruke koja je crtala „crteže“ potrebne da desetine hiljada ljudi na području sjeveroistočne Bosne konačno dobiju vodu, asfalt, struju. Mamin osmijeh uistinu je imao magičnu moć. Nije to bio osmijeh nježne ženice, skrušene muslimanke (mama, za razliku od tate, jeste se pokoravala kur’anskim propisima, a skrušena bila samo pred Bogom), nego osmijeh žene iz čijih očiju je nerijetko sijevala britka i jasna istina o onome za što ona misli da je ispravno, ili da nije ispravno. Ipak, više je bila nasmijana, nego namrštena, pa je više onih koji su je voljeli, i iskreno plakali na njenom ispraćaju, a manje onih koji je nisu voljeli. Da, nedostajat će mi i ruka koju neću poljubiti i osmijeh koji me neće dočekati, i pojma nemam kako će sve to sutra izgledati...

Ipak, ako već emocije treba rasplamsavati, neka živi strast za znanjem i spoznajom. Samo ona spašava, samo ona daje snagu da se podnese nepodnošljivo.

Muslimanke i muslimani, Bajram šerif mubarek olsun. Faust allein!

28.09.2010.

Čekajući kišu

Posljednju proslavu rodjendana organizovao sam 7. 12. 1990. godine. (Ostali su bili usiljeni, reda radi ili nikako...)

Dobra zabava je to bila! Skoro dvadeset osoba u dvosobnom stanu, podsjecalo je na one zabave iz americkih filmova. Slobodno smo konzumirali alkohol, pusili cigarete, manje-vise svi smo punoljetni. Sjecam se da nas je te veceri Antic Igor prosvijetlio - poklonio mi je kasetu grupe "Major", za koju do tog trenutka niko nije cuo. Kasno, poslije ponoci, svijet je poceo da se razilazi... Ostao je najuzi krug prijatelja, polijegali po kaucima, na podu... Toma, Dado i ja smo ostali budni. Pustili smo album "Disentigration", pijuckali viski, cutali i gledali kroz prozor. Snijeg je rano pao te godine, Tuzla je bila bijela, cista... Lijepa...


Danas nije... Skoro dvije decenije nije... Toma, Dado i ja nismo bili svjesni da cemo uskoro zaboraviti da uzivamo u ljepoti snijega, te da cemo moliti za kisu.

10.09.2010.

Muslimanke i muslimani, Bajram barecula!

06.09.2010.

God is God


1.    By the morning brightness,

2.    And (by) the night when it covers with darkness,

3.    Your Lord has not taken leave of you, (O Muhammad), nor has He detested (you).

4.    And the Hereafter is better for you than the first (life).

5.    And your Lord is going to give you, and you will be satisfied.

6.    Did He not find you an orphan and give (you) refuge?

7.    And He found you lost and guided (you),

8.    And He found you poor and made (you) self-sufficient.

9.    So as for the orphan, do not oppress (him).

10.  And as for the petitioner, do not repel (him).

11.  But as for the favor of your Lord, report (it).

 

(The Holy Qur'an, 93: 1. – 11.)

05.09.2010.

How long, how long must we sing this song?

Stvarno mi tesko ide govorenje... Ne znam sta bih ja to jos mogao reci. Kad god pomislim da bih nesto trebao govoriti, nadjem da sam uglavnom rekao sto sam imao. Nekolikim postovima na ovom blogu skoro sam iscrpio sve sto sam zelio, a nisam imao kome reci (pa samo zbog toga i otvorio blog). Znaci li to da sam prestao traziti, rasti, izgubio volju, strast...?

Najveci "problem" mi predstavljaju pjesme. Nekoliko pjesama stalno slusam, vrtim, postavljam ih na Facebook. Ponavljam se!

Evo, recimo, pjesma "Who killed Mr. Moonlight?" Kako sam bio sretan kad sam je otkrio, osjecao sam se odlicno, kao i uvijek kad nadjem artefakt (rijec?) koji precizno imenuje nedefinisane nemire u meni samom. Imenuje ih, i ja se smirim. Ali to ne bi trebao biti kraj!

Koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu? Ima li neko namjeru naci ubicu Mjesecine? Kazniti ga, a Mjesecinu osvetiti te, buduci da je ubijena, pokusati je uskrsnuti ili, mozda, zamijeniti nekim novim simbolom? A, mozda je sve to Sizifov posao? Ako jeste, onda je Camus u pravu: "Mozete reci da zivot nema smisla, ali mu ne mozete oduzeti smisao." Kako zivotu, tako ni "malim" stvarima koje ga cine, pa ni ljubavi. Mozete reci da ljubav nema smisla, ali joj ne mozete oduzeti smisao. Hm, bas dobro zvuci.

02.09.2010.

Najveća snaga


Dobro se osjećam što je meni dragim ljudima drago što sam se vratio...

01.09.2010.

„Ne pripada zemlja nama, no mi zemlji.“ (Moj rahmetli tata)

Govorenje ima oslobodilačko dejstvo, a uz to i iscjeljujuće kada si uvjeren da verbalizacija tvojih misli i osjećanja ide na pravu adresu. Ali, riječi teško idu od mene. Bojim li ih se? Poslala mi je SMS:  „Reci mi ono što si želeo, a nisi hteo, nisi smeo da mi kažeš.“  Dva dana nisam joj odgovorio, treći dan napisao sam: „Ne bojim se reći, bojim se riječi.“


Nekoliko puta sam u protekle dvije godine „prelistao“ svoje blogove. Koliko je samo riječi otišlo od mene. A, tek pisma... Realnim, virtualnim osobama... Pa, ko se ne bi bojao riječi?


Da probam, govoriti...


U sat i po spavanja, koliko sam sinoć uspio uhvatiti do sehurskog vremena, sanjao sam svoju zemlju, babovinu, dio nasljedstva koje mi je pripalo od rahmetli djeda. Prekrasan plac, u još ljepšem planinskom gradiću, smještenom na samoj granici Crne Gore i Albanije.  Ne znam šta se dešava sa mojom zemljom tamo, nemam priliku otići. Sanjao sam kako je stric pokosio travu i kako se taj dio imanja razlikuje od ostala dva sa kojima graniči tako što se vidi da ove godine nije obrađivan, ali je trava ipak pokošena. I to me smirilo, to što se stric samoinicijativno pobrinuo da trava ne ostane nepokošena, jer zna da ja ne mogu doći u domovinu svojih predaka, svrstati imanje koje mi je pripalo, učiniti nešto... Slike koje su mi ostale u svijesti, a stvorene kada je samo podsvijest radila, smirile su me i učinile da dobar dio današnjeg dana osjećam mir. Stanje stvari u realnosti danas mi i nije bilo toliko bitno. Nedavno sam se zapitao koliko mi je, uopšte, bilo bitno, to „stanje stvari u realnosti“. Našao sam da mi je bilo toliko bitno da sam od nekada izuzetno bliske osobe, a zbog svojih tadašnjih aktivnosti, jasnih i konkretnih, dobio savjet da prestanem sebe „uzimati preozbiljno“ ili me neće biti... Razmišljam... Možda sam život stvarno shvatao toliko ozbiljno da sam prešao onu granicu između realnosti i Snova, na način na koji se prelazi granica između genija i ludaka, i tako sav svoj život živio u Snovima, ne u realnosti.


A, Snove je hranila muzika... Moj rahmetli tata je volio muziku, klasičnu uglavnom. Sjećam ga se... Crtao je, projektovao je puteve, mostove, dvorišta, kuće... Revnosan radnik preduzeća u kojem je bio zaposlen, ipak je državu varao radeći privatno. Soba u kojoj sam sada, nekada je bila njegova, njegov „private project-biro“. Veliki sto, onaj dugi lenijar, ogromni hamer-papiri, pausi, rapidografi, obične olovke, patent-olovke sa debelim špicevima, pa oni 0,5 mm... Klasična muzika na radiju i soba puna dima „Niške drine“... Nikada mi ništa nije pričao. Mislim da je živio u artefaktima  i mislim da je prestao živjeti mnogo prije fizičke smrti, onda kada je prestao crtati. Nekoliko dana pred preseljenje sa ovoga svijeta ostavio mi je u amanet da ono što pripada njemu, ne smije ostati njima (njegovoj braći). Sam se nikada nije borio za nasljedstvo, svjesno je održavao privid mira među braćom. Saznao sam i zašto; čuo sam kako je svome bratu, u jednom od ultra-metaforičnih razgovora (a samo su takvi razgovori crnogorskih muslimana, ultra-metaforični) rekao: „Ne pripada zemlja nama, no mi zemlji!“ Ipak, ostavio mi je u amanet da završim posao koji su njegova braća i on trebali završiti. Vjerovatno zato što nije želio da živim kao i on, u artefaktima, Snovima, umjetnosti i muzici.


Njegov amanet sam ispunio. Godinu dana nakon njegovog odlaska, tačno na dan njegove smrti, geometar iz Katastarskog ureda je povlačio crte. Bog zna hoću li prodati imanje, prekinuti sve veze sa zemljom svojih pradjedova, ili ću ispuniti njegov San, koji mu je ostao neostvaren - napraviti kuću tamo odakle je on došao, na mjestu gdje su moji korijeni.


Teške su te priče „krvi i tla“. Uprkos činjenice da punim plućima dišem samo tamo gdje je moj rahmetli stari rođen, nalazim da se najbolje osjećam na ničijoj zemlji. U artefaktima? Snovima? Priči koja je završila u trenutku kada je počela?


28.08.2010.

Knowledge of love is knowledge of shadow

21.08.2010.

"Nisam ni ja bas aktivan, ali, pretpostavljam da znas kako je to, prija mi da s vremena na vrijeme "bacim" nesto na ovo elektronsko parce papira i da malo rasteretim dusu." I meni, prijatelju!

16.08.2010.

Let me tell you something....

14.08.2010.

Ne volim reci, a ne uciniti.

Je li kasno ispuniti obecanje dato prije tri i po godine? Onima koji vrijeme (ne)pravilno razumijevaju, nije kasno. ;)

Prije tri i po godina "organizovao" sam nagradnu igru. Pobjednik je Aurora Polaris. Ukoliko zeli preuzeti nagradu, molim je da se javi na e-mail radi dogovora tehnickih detalja.

24.07.2008.

Orlov let (26. avgust 2006. ljeta Gospodnjeg)


20.07.2008.

Najava polijetanja Eagletza sa „Ponude koju ne možete odbiti“ – Keep talking!

Svako ima svoje razloge uključivanja u virtualnu komunikaciju na forumima, blogovima, profilima namijenjenim za GOC (global online communication). Mišljenja sam da se virtualni komunikatori mogu podijeliti u nekoliko grupa: u prvoj su oni koji preko intereneta žele promovirati ili prezentirati svoja mišljenja o nekoj užoj oblasti (politika, kultura, ekonomija...) i reklamirati svoje proizvode i usluge, tematski blogovi; u drugoj su oni koji su tu čisto radi zezanja, u trećoj oni koji traže seksualne partnetere, a u četvrtoj oni koji, svjesno ili ne, žele popuniti praznine u vlastitim životima, one praznine nastale usljed nemogućnosti da se izraze u komunikaciji sa ljudima iz stvarnog života. Pripadao sam četvrtoj grupi. Emocionalne praznine prilično sam uspješno popunjavao ovim blogom-konceptom.
 

 

O kakvim „prazninama nastalim usljed nemogućnosti da se izrazi u komunikaciji sa ljudima iz stvarnog života“ je riječ? O onim prazninama kojih su rijetki svjesni, a o kojima progovaraju Svete Knjige. Lijepo je to objasnio Dževad Karahasan, parafrazirat ću ga:
 

„Zašto je Bog Adema podučio imenima stvari? Zato da bi Adem mogao upravljati njima, ne vladati. Kad nešto imenujemo tek onda time možemo upravljati. Upravljati, ponavljam, ne vladati – Bog vlada!“
 

Prevedeno sa teološko-filozofskog diskursa na kafanski, to znači:
 

Kad smo u stanju „nešto sam bezze, ne'am pojma šta mi je...“, a ne znate zašto, postane vam lakše tek kad izgovorite, ili čujete ili pročitate nečiji govor, kojim je imenovano „to“ što vam stvara nelagodu! Čak je i zadovoljstvo potpuno tek kada ga imenujete. Kada sam se, recimo,  zaljubio u ženu koju doživljavam kao obzir samoga sebe u ženskome tijelu (neka ovo bude sinonim za redundiranu sintagmu „moja druga polovina“) nisam se smirio dok joj nisam rekao: „Ti možeš sve.“


U Imenovanju, smisao je književne umjetnosti, smisao je umjetnosti, uopće. Umjetnost nije ništa drugo do komunikacijski čin, čija je funkcija – imenovanje, prvenstveno kompleksnih „produkata“ naših misli i osjećanja, naših stanja svijesti, duhovnih stanja... Književna umjetnost su i naši komentari ( „ :)“, „hoće l'...“, „E, samo da mahnem... pozzzz....“, „Ćutim i slušam..“, „Nemam riječi...“, „Ah... Znaš već...“) u onom smislu u kojem, kako Julija Kristeva divno reče: „Sve je tekst!“, pri čemu svaki tekst jeste uvijek pun značenja koja tek treba otkriti. I to „otkrivanje“ jeste proces „imenovanja“. Zato pričamo, na net-u i u stvarnom životu, zato stalno pričamo, „meljemo“, usta ne zatvaramo... I to je dobro! Ali i opasno ako nismo svjesni moći koju sobom nosi svaka naša izgovorena riječ. (Moći riječi, svjesni su uglavnom zli ljudi! Ali ima i dobrih ljudi, a svjesnih moći riječi... Doduše, nešto ih malo poznajem... No, možda je uzrok u meni pa ih teško pronalazim... Neise...)
 

Za komunikaciju je potrebno dvoje, jedno je uvijek stvarno, drugo ne mora biti; Johan Wolfgang Goethe je, recimo, izmišljao sebi sagovornika i – razgovarao s njim. Mi ne moramo izmišljati, možemo otići na net. Nađemo virtualno Drugo i, ako to Drugo  i nije adekvatan sagovornik, mi se možemo ponašati kao da jeste i razgovarati sa njim. Istina, takva vrsta komunikacije (ako Drugo na temelju samo nekih njegovih karakteristika, ne svih, pretvorimo u adekvatnog sagovornika) nije cjelovita, ali samo sa aspekta eventualnog spajanja dvoje komunikatora (poslovnog, ljubavnog, intelektualnog...) u realnom životu. Međutim ukoliko nam je namjera imenovanje onda... Onda je
virtualno- legitimna (!) takva vrsta učitavanja nama potrebnih karakteristika u imaginarno Drugo, sve da ih ono i nema. No, svemu tome treba prići - svjesno!

I savremena umjetnost govori o važnosti komunikacije: pjesma Pink Floyda „Keep talking“ počinje dijelom Hawkingsovog govora, koji prenosim u cjelosti:

 

For millions of years, mankind lived just like the animals.
Then something happened which unleashed the power of our imagination.
We learned to talk.
And we learned to listen.
Speech has allowed the communication of ideas, enabling human beings
to work together.
To build the impossible.
Mankind's greatest achievements have come about by talking.
And it's greatest failures by NOT talking.
IT DOESN'T HAVE TO BE LIKE THIS!
Our greatest hopes could become reality in the future.
With the technology at our disposal, the possibilities are unbounded.
All we need to do is ...
make sure ...
we keep...
t a l k i n g .”

 

Ja nemam obraza bilo šta govoriti o važnosti govora i razgovora poslije ovih Hawkingsovih riječi; opasno je za bilo kakav oblik komunikacije reći da je bezveze i nevažan.  Zlo mi je od malograđana koji se smiju blogerima, forumašima… Puna ih je Tuzla, puna ih je Bosna i Hercegovina, tih malograđana! Oni su, uistinu, kancer naše društvene svijesti.
 

Podijelih, laički, virtualne komunikatore u četiri grupe, rekoh da sam pripadao četvrtoj... (Pripadam li još uvijek? Ne, sa značenjem “ne”.) Da, blogovi „Ponuda koju ne možete odbiti“ i „Priznajmo vlastite strahove“, blogovi su na kojima su opisivana moja, lična, osjećanja, moje misli, moja razmišljanja... Nikakve intencije nije bilo da ikome kažem „kako treba“, ovo su blogovi preko kojih sam – r a z g o v a r a o  sa onima sa kojima je to bilo moguće, a najčešće sa samim sobom, i to sve u kontekstu metaforički preciziranog koncepta.

 
Vlastite razloge učešća u virtualnoj komunikaciju precizirao sam kad sam otvorio ovaj blog, u  postu „Naša suština je u Drugom". Ponovit ću: počeo sam pisati blog kako bih imenovao sve ono što mi se taložilo od 1992. godine, a za takvo što mi je potrebno Drugo, potrebna mi je komunikacija. Ne, nisam nimalo asocijalno biće. Poznajem, stvarno, puno ljudi... No, Božiji je usud bio da od stvarnih (ne virtualnih) ljudi koje poznajem tek potpuni stranci (u jezičkom smislu) mogli su biti moji adekvatni sagovornici, jer pred njima nisam morao „paziti šta ću reći“, a da ne budem „kažnjen“ ironijom, cinizmom, okretanjem njihovih, zabijanjem noža u moja leđa... I tako sam počeo da tonem u vlastitu žabokrečinu zatvaranja i bježanja od „stvarnog sebe“, robujući „društveno prihvatljivom“ sebi... Istina, desit će se 1999. i 2000. „nešto“ što mi je omogućilo da izrazim (da imenujem) sebe na svim potrebnim pordučjima, no kako je to „nešto“ završilo, bolje je da ne znate... Onda je krenulo nanovo, u regresivnom smislu, trpljenje raznih duhovnih i intelektualnih trica i kučina, pritisaka koje sam sebi nametao kako ne bih vrisnuo ili, ne daj Bože, učinio nešto gore. Ne radi se o samokontroli, kontroli emocija (koja je uvijek poželjna i odlika svjesnih ljudi), nego o, zaista, stanjima unutar kojih vam „mozak staje“ kad vidite koliko je ljudsko biće spremno lagati samoga sebe, pa time i druge, samo da ne bi izašlo iz vlastite komforne zone, pri čemu je komfor ona hladna voda u koju stave žabu... Pa počnete zagrijavati vodu... I vrelina dođe do nivoa koji žaba više ne može podnijeti i ona, jednostavno – crkne! Stavite li žabu u ključalu vodu, ona će odmah iskočiti iz nje... (Da, pričam o navikama...)
 

Zato sam odlučio naći Druge na net-u! I našao sam ih, Bogu hvala! Ima puno divnih ljudi, u moralnom, intelektualnom, duhovnom smislu...  „Konekt“, koji imam sa takvim ljudima, neovisno od toga je li redovan, povremen, slab, jak... puno mi znači! To što su ti i takvi ljudi tamo negdje (u Sarajevu, Zenici, Zagrebu, Beogradu, SAD-u, Švedskoj, Francuskoj...) nije važno, bitno je da su online!
 

Naravno, nije mi dugo trebalo da shvatim da i u virtualnim svjetovima bolesti ljudskog uma hranu traže u stvaranju nemira kod onih koji „samo“ žele – razgovarati! Mirno sam podnio takve spoznaje (prošlo je doba kad sam mislio da se treba boriti za „idealan svijet“) i nisam se obazirao na njih. Ipak, u posljednje vrijeme stvari prelaze prag moje tolerancije i imam dvije opcije: prva – da se suočim s nemilim činjenicama i uđem u otvoren rat sa neprijateljem kojem ni imena ne znam, druga – da jednostavno stavim „Ponudu koju ne možete odbiti“ na malo duži stand by ili, jednostavno, završim je, a sve njene sastavnice (postove) ostavim onome koga Bog, bez njegove volje, uputi na nju.


Odlučio sam se za drugu opciju. A zašto? Dvojio sam da li da vam kažem... Odlučio sam da vam ne kažem i zamolim da mi ne zamjerite zbog toga. Osobam kojima vjerujem, a na blogu su, poslat ću mailom dio posta koji govori o tome.
 

Suma sumarum... Blog je dobrim dijelom zadovoljio moje komunikacijske potrebe. Našao sam dobre ljude, u odličnim smo odnosima, mnoge sam upoznao, sa mnogima sam u kontaktu telefonom, mail-ovima, kad imamo priliku nađemo se i in live... Da, žao mi je što zatvaram ovu „plavu podlogu“ samome sebi. Žao mi je, jer... Da, dobro mi dođu imenovanja...
 

Potreba za imenovanjima nikada neće prestati, nikome, a da li će prostor za njih biti virtualni ili stvarni, mislim da nije važno!
 

Oni ljudi zbog kojih sam i pisao blog, naravno, ako žele, mogu nastaviti komunikaciju sa mnom... Imamo mail-ove, brojeve telefona... Čitamo se, čujemo se, vidimo se... :)
 

Bez obzira što je bilo i puno boli i puno razdvajanja, bilo je dobro u protekle tri i po godine na bloggeru.ba! Završit ću ovu fazu sljedećim postom – kompozicijom. (Starije postove će biti moguće čitati, ukoliko Administracija ne obriše ovaj blog.)
 

Now don't get me wrong I love life and living
But when you wake up and look around at everything that's going down
All wrong
You see we need to change it now, this world with too few happy endings
We can resolve to start all over make a new beginning

 

Svima vama koji ostajete na bloggeru.ba želim svako dobro, sunčane dane, kako na nivou osnovnih, tako i na nivou metaforičkih značenja, puno spoznaja i kvalitetnog humora. Sve vam to od srca želi vaš Adler Tuzlanski!
 

Javim se, ako Bog da, ponovo, „nekim novim simbolima, nekim novim znakovima, nekim novim jezikom“, kojim ćemo, zajedno, „imenovati svijet“.
 

La vita e bella

 

19.07.2008.

Laibach – WAT (13)

Anti-Semitism
 

Kreću se putem!
Kreću se putem!
 

Protiv nas idu!
Protiv nas idu!
 

Sa krstovima ispred sebe,
i vatrom u očima.
 

Sa krstovima ispred sebe,
i zvijezdom u srcima.
 

Bijesno urla
ljudska igra,
 

sa krstovima ispred sebe,
idu u napad.
 

Djecu imaju,
visoke rasti
 

snažnih čeljusti
i blijede puti.
 

Sjeme nereda
ljudske igre.
 

Užarenih zjenica
idu u napad.
 

Zub za zub,
glavu za glavu,
 

zub za zub,
za divlju zabavu!
 

Nema vatre, nema krova
i nema bola
 

bez žučne masti
i bez pupčane vrpce.
 

Sedam jezera,
sedam sjekira,
 

to je izvor krvi,
tu je zamka domovine.
 

Stremiti u svjetlost.
Svjetlost vasione.

 

Stremiti u svjetlost,
kad dođe naš trenutak.
 

Svačija i svaka ruka,
odmiče nam se,
 

kad dođe naš trenutak,
koji želi sve nas.
 

Zub za zub,
glavu za glavu,
 

zub za zub,
za divlju zabavu!

 

(tekst: Laibach; muzika: Temponuta; sadrži elemente „Rata nervi“ i „Potpuni oprez“ John Scotta)

 

 Adlerberuf:

 
Laibach je iz Slovenije.

18.07.2008.

Laibach - WAT (12)

WAT
 

Mi nismo obična grupa,
niti ponizni pop-muzičari.
 

Ne zavodimo melodijama,
i nismo ovdje da bismo ti se svidjeli.
 

Nemamo odgovore na tvoja pitanja,
Naprotiv, pitamo se nad tvojim odbijanjem.
 

Nemamo intenciju da ti spasimo dušu,
nerješivost je naš nacrt.
 

Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
 

Od Mojsija do Muhammeda,
od „Kapitala“, do NATO-a,
od „Akropole“ do „Opus Deia“
od Marxa, pa nazad do Platona.
 

Od zlatnog doba do željeznog doba,
od početka do kraja,
od nule do beskonačnosti,
od prvog do sedmog kontinenta.
 

Od beznađa do revolucije,
Crvene Zvijezde do Rata Zvijezda,
od zaokreta do mjesta sa kojeg nema povratka,
Novi zakon za divni novi svijet.
 

Od mehaničkog do digitalnog,
od priviđenja do vremena Duha,
od Božije volje do zla,
i od superzvijezde do antikrista.
 

Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
 

Kradljivci smo izgubljenog horizonta,
ogledalo smrtnog prokletstva.
 

Dat ćemo ti ništa,
a u povratku uzeti još manje.
 

Ali kada naš ritam prestane
i svjetla se pogase.
I kada napustimo ovo mjesto,
bit ćeš ostavljen ovdje potpuno sam
sa nepoketnim vriskom zakovanim na tvom licu.
 

Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.
Mi smo vrijeme.

 
(Inspirisano Pop Grupom; tekst: Laibach; muzika: Laibach / I. Turk / Umek / S. Avsenik jr.)

 

Adlerberuf:

Laibach je B-mašina, vuk prerušen u čobana – plešite s njim! Dijete je Duha i brat moći, ne plaća nikakvu cijenu, jer život nema cijenu... Nije kraj, u jednoj je zoni i gleda širom otvorenih očiju. Imenuje i zaokružena je cjelina. Bori se protiv fašizma i „demokrature“.  Laibach je snaga koja je slabost sveta, Laibach je vrijeme.

17.07.2008.

Laibach - WAT (11)

The great divide
 

Buđenje epohe
neće donijeti katarzu.
Buđenje epohe,
neće donijeti spasenje.
Ponor postaje dublji.
Vatre plamte snažnije.
 

Napušteni i lovljeni prognanici
pjevaju arije u krugu.
Predatori velike podjele
režu im grla,
sijeku njihove utrobe,
i piju im krv.
 

Ovaj svijet je uvijek bio plodan
u korijenima naših jezika.
Naši jezici su uvijek bili sasijecani
u korijenima naših riječi.
Istraživali smo dobro i zlo,
i nismo mnogo govorili:
Krvava zemlja – plodna gruda.
Krvava zemlja – plodna gruda.
 

Ali, onda smo morali otići,
krenuti dalje;
kroz prezrive prekore graje
goniti smrt,
uklanjati distance,
proždirati ih,
beskonačnom pohlepom.
 

Sada smo ovdje.
Osjetljivi na sjenke
govorimo smrti
i gorimo živi
u vlasitim ritualnim pjesmama.
 

Nebo je svijetlo iako su zvijezde
bile u ratu.
Pustinja gori
hladnom vatrom.
 

Na skafanderima
bijelih astronuata
zlatne planine
sijaju u daljini.
 

Ovo je crni krug.
I ovo je crni krst.
Ovo je mračna sahrana u ponoć.
 

Krvavi horizont
konzumira sunce

u mašini
dvije hiljade jedan.

 

(tekst: Laiabach; muzika: Laibach / I. Turk)
 

 

Adlerberuf:

Laibach je snaga koja je slabost sveta.

 

P.S.

O ovoj pjesmi sam pisao. Ograđujem se, donekle, od rečenog u tom postu, jer sam nakon promišljanja o bazičnim načelima umjetničkog postupka NSK („estetizacija Lacanovog ogledala") vidio bitno drugačija značenja u ovoj pjesmi.


Noviji postovi | Stariji postovi

Ponuda koju ne možete odbiti
<< 04/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


LINKOVI BLOGGER.BA

MOJI LINKOVI
Ćutim i slušam ih:

Jim and Nancy Dornan
Peter Cox
Robert Kiyosaki
Doug Wead

Quixtar-blog


Stražari mojih svjetova:

Mike Oldfield I
Mike Oldfield II

Nick Cave
Enya
Kate Bush - lyrics
Rammstein
Björk
Leonard Cohen I iII
Pink Floyd I i II
Depeche Mode I i II
Dire Straits/Mark Knopfler
EKV
Azra
Laibach I i II

Koristim:

Chromasia
Imageshack
Slibe
AcousticSpot
Prevođenje
MP3 1
MP3 1
MP3 2
Youtube
Tekstovi pjesama
Upload pjesmu ili što god hoćete ;)



Drugi blog:

Priznajmo vlastite strahove


Eagletz pisao:

"Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku."
"Ahmede, Muhammede..."
Probuđeni slavenski duh
"Gott weis ich will kein Engel Sein"
Slovo o startnoj poziciji
Yeah, God is Great!
Stražari moga svijeta I, II, III, IV, V i VI

E-mails:

eagle_tz@hotmail.com
eagletz@gmail.com

Napominjem da sam za kreiranje ovih mail-adresa iskoristio ime glavnog lika iz filma "Before the rain" - Aleksandar Kirkov.

Wir sind für die Musik geboren

Free Music Online

Free Music Online



free music at divine-music.info






DESKRIPCIJA ADLEROVOG SNA
...
- Znaš, ne volim puno ni pričati...
- "Lust for life!” UUUU… Ah, znam da ne voliš puno pričati!
- Ponekad volim, ali često ne želim razmatrati, ne želim analizirati, diskutovati o bilo čemu... čak ni sanjati… Otkud znaš?
- Ljenost, pa to ti je!
- Baš nije! Nisam to pošla reći... Riječ je o "lakoći postojanja", o pokušaju da se osjećaj uhvati, o odmoru, kad se iscrpljenost treba pretvoriti u talas koji će da sapere sve brige i prekrije ih nekom energijom, željom... Kao da probudi san, recimo, kao biljka koja je bila previše na suncu, u želji da procvjeta i poraste što prije, što brže, da pokaže svoje boje, i onda se povuče u hlad… I upije kišu u sebe. Tako su ponekad sve konverzacije suvišne, sve priče i sve riječi – neprikladne. I onda je cijeli svijet u tebi. I osjećaš ga kao fetus u trbuhu; vrti se tako i on u srci i glavi. Ni novac, ni brige... Ništa nije potrebno kad mir zavlada i ono zadovoljstvo pronađeš, zatrepti... I, zamisli: Sade u pozadini i dva umora na krevetu, bez rijeci, sjedinjeni!
(10./11. juli 2006.)

UPDATE (ili Realizacija Adlerova Sna)

Trepavice moje, sviraće po strunama tvojih grudi...
I obaracemo ruku šoferima po sumnjivim krčmama na putevima našim....
Podizaćemo mostove na Nevi vatrometima poljubaca...
Vjetrenjače ce okretati svoje latice od vjetra tvoje ruke u mojoj kosi...
Sve zemlje na svijetu biće samo naš plesni podijum..
I varaćemo na kartama sumnjive likove iz Legije stranaca...
I bježati od razbojnika u noći...
Darivaću ti Nobelovu nagradu za Ljubav na vrhu Ajfelovog tornja...
Sa čergom ćemo putovati kroz pustinju Afrike. Sa beduinima kamile trgovati...
Kineski zid preskočiti ti i ja...držeć' se za ruke...
Planinski vijenci Anda mali biće za nase korake...
Polove ćemo otopiti, a pingvine na sunce naučiti...
Iz lavljih kandzi ćes me izbaviti...sa tigrom sprijateljiti...
Vulkane umiriti da ne gore zemlju kojom hodam...
Bićes mi korak u štiklama...
Bices mi vjetar u haljini...

....pleši samnom kada Budeš...
Stvori me od misli svoje i dimnim znacima iz obitavalista Poslednjeg Mohikanca me dozovi...
Pa čak i da potonu brodovi, pa i da nestanu avioni u Bermudskom trouglu, pa čak i da vozovi šine pojedu kroz tajge beskrajne...
Letećim balonom doći ću...za treptaj tvog oka se stvoriti...
....Plesom cemo kišu prizvati...
I ona ce od nas dvoje
Jedno stvoriti.

12. 8. 2006. 19:33


BROJA%u010C POSJETA
142914

Powered by Blogger.ba