Ponuda koju ne možete odbiti

"THE DREAM IS EVERYTHING!" (Peter Cox)

08.05.2005.

Slovo o startnoj poziciji

Dijalog insidera i mene, nadam se, zanimljiv vam je. Bilo bi mi drago, a vjerujem i njemu, da ga uljepšate, usmjerite i kristalizirate vašim komentarima / mišljenjima. Slijedi moj odgovor na njegov odgovor :-).

Pišem tekst za nastavak rasprave sa Insiderom i razmišljam odakle i kako da krenem. Insiderov način razmišljanja je skoro identičan mome, pa ove postove ne želim nazvati replikama. Nit koja razdvaja naša stajališta veoma je tanka, ali postojana. Postojana upravo onoliko koliko je određivanje tačke referencije conditio sine qua non svakog smislenog čina, svakoga akta artikuliranog sa zakonima Univerzuma, upravo onim zakonima prema kojima mi, sviđalo se to nekome ili ne, ”funkcioinišemo”. (S tim u vezi postavljam pitanje Insideru: Kada kažeš "prirodna" selekcija, misliš li na onu koju je utemeljio Darwin, ili na nešto drugo?)

Vjerujem da je startna pozicija sa koje krećemo mnogo važnija od brzine kojom dolazimo do cilja. Evo jedna alegorijice koju je na jednom poslovnom seminaru ispričao američki biznismen Bob Andrews:

[i]U olimpijskom maratonu učestvovao je i predstavnik jedne zemlje, do te mjere nepoznate da joj se veoma teško imena sjetiti. Spomenuti takmičar došao je zadnji na cilj. Zaostatak za pretposljednjim bio je toliki da je stadion na kojem se trka završavala bio potpuno prazan. Čak je i veći dio novinara otišao. Ostale su samo one sudije, koje su morale biti na stadionu da bi trka bila završena prema pravilima, i samo jedan novinar. Dugo su čekali. Napokon, na stadion je utrčao mršavi crnac, nizak, potpuno iscrpljen. Kada je prešao ciljnu liniju pobjednički je podigao obje ruke u zrak i nasmijao se. Novinar mu je prišao i pitao ga:
- Posljednji si došao na cilj. Na stadionu nema apsolutno nikoga. Nema ni jednog čovjeka koji bi ti, makar kurtoazije radi, aplaudirao. Čovječe, čemu se toliko raduješ?
- Moja zemlja me nije poslala na olimpijadu da pobijedim i donesem rezultate. Moja zemlja me poslala da završim utrku, a ja sam u tome uspio. [/i]

Šta zapravo želim reći pojmovima ”startna pozicija” i ”brzina dolaska do cilja”? Evo, prevest ću ih: ”startna pozicija” – tačka gledišta sa koje posmatramo predmet interesovanja; ”brzina dolaska na cilj” – sredstva i metode kojima ostvarujemo planove. Mišljenja sam da se u tim dvama stvarima Insider i ja razlikujemo. (Možda više u prvoj, nego drugoj: ”Ako ste pametni, dobro izgledate i imate dobru školu, to će vas država više preferirati. Iako bi ovo i neke slične težnje mogle doprinijeti ponovnoj uspostavi ˝prirodne˝ selekcije, ostaju mnoga moralna pitanja koja moraju biti rješena.” boldirao eagletz).

Dijelim mišljenje da čovjek, kako vrijeme prolazi, želi još i još vremena, te je shodno tome i legitimna njegova potraga za lijekom protiv smrtnosti. Lično, skoro petnaest godina vrtim po glavi ”žaljenje što neću imati dovoljno vremena da probam, vidim, čujem, osjetim sve ono što želim.” Ali, fol je u startnoj poziciji, u odgovoru na pitanje: ”Zašto ja želim probati sve što želim probati?” Ljudska potreba za produžavanjem perioda našeg bitisanja u materijalnom obliku proporcionalna je našem odbijanju da sagledamo gorku istinu – svaki naš napor, bol, rezultat, pobjeda, gubitak... proći će! I naravno da nije lahko pogledati toj istini u oči. Ali nije ni fer zanemarivati je, jer ako je ne vidimo, teško ćemo naći modele koji će utišavati naš vrisak pred bolom od te istine i utišati ga do one mjere smirenosti kojom Gladijator (u istoimenom filmu) daje upute vojnicima pred boj: ”Sve što uradite na ovome svijetu ima odraza u vječnosti!”

I, evo, ne sumnjam u mogućnost pronalaska lijeka protiv smrtnosti. Ali, ponavljam moje stajalište – i da možemo ja mislim da ne bismo trebali tražiti ga i naći, ne zato što to Zakon (religijski, filozofski, ideološki, tradicionalni...) eksplicitno nalaže ili zabranjuje, nego zato što smatram da smisao postojanja treba vidjeti u ovom svijetu kao jednom od oblika naše potpune egzistencije, i smatram da ga ne bi trebalo produžavati ”eugeničkim” metodama. Riječ je o tome da li bi čovjek trebao raditi sve ono što može. Šta je mjerilo dobra i boljitka, ključno je pitanje. Šta je to što čovjeka treba smiriti? Moj odgovor je – svijest o tome da je svako od nas mikrokosmos u Makrokosmosu. Progres ne mjerim povećanjem stope inteligencije. Kada kažem progres, podrazumijevam povećanu stopu zadovoljstva i radosti življenja, za što stopa inteligencije ne mora igrati nikakvu ulogu. Čak je izvjesno da su manje inteligentni više zadovoljni. Znači li to da ne treba razvijati ”tehničke” obzire našega kompleksnog bića? Ne, to znači da inteligenciju treba staviti u funkciju tumačenja i razumijevanja sveobzirnosti čovjekove, za koju je više važna spoznaja o tome što je nama uistinu potrebno, a ne što to, nesavršeni kakvi jesmo, želimo.

Smatram da je osnovna ljudska potreba (osim bioloških) zadovoljiti osjećaj pripadnosti ljudima, prirodi... Ne osjećaj pripadanja (glagolska imenica; ”dužina” perioda unutar kojeg osjećanje traje može imati ulogu), nego osjećaj pripadnosti (ne slučajno, važan je ovaj infinitivni oblik koji označava vremensku neodređenost.) Zato ću ovaj post završiti jednom malom logičko-leksičkom igrom:

Obično oni koji pobjeđuju, oni koji su ”u pravu”, stav ”da je važno učestvovati, a ne pobijediti” pripisuju gubitnicima. Ne bih se složio da je spomenuta krilatica dobar izgovor gubitnicima za njihov neuspjeh, jer oni, zapravo, i nisu neuspješni. Da oni koji su izgubili nisu učestvovali u igri, pobjednici ne bi imali koga pobijediti. Gubitnici su, dakle, potreban i dovoljan uslov da bi pobjednici pobijedili.

Ako već moramo mjeriti boljitak onda možemo reći da će ljepša budućnost biti proporcionalna broju svjesnih vlastite funkcije unutar Univerzuma. A funkcija nam je svima zajednička: na Plavoj planeti ostvariti misiju čiji su nacrti duboko u nama i zovemo ih jednim imenom – san. San je sve, a ne lijek protiv smrtnosti.

Ponuda koju ne možete odbiti
<< 05/2005 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


LINKOVI BLOGGER.BA

MOJI LINKOVI
Ćutim i slušam ih:

Jim and Nancy Dornan
Peter Cox
Robert Kiyosaki
Doug Wead

Quixtar-blog


Stražari mojih svjetova:

Mike Oldfield I
Mike Oldfield II

Nick Cave
Enya
Kate Bush - lyrics
Rammstein
Björk
Leonard Cohen I iII
Pink Floyd I i II
Depeche Mode I i II
Dire Straits/Mark Knopfler
EKV
Azra
Laibach I i II

Koristim:

Chromasia
Imageshack
Slibe
AcousticSpot
Prevođenje
MP3 1
MP3 1
MP3 2
Youtube
Tekstovi pjesama
Upload pjesmu ili što god hoćete ;)



Drugi blog:

Priznajmo vlastite strahove


Eagletz pisao:

"Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku."
"Ahmede, Muhammede..."
Probuđeni slavenski duh
"Gott weis ich will kein Engel Sein"
Slovo o startnoj poziciji
Yeah, God is Great!
Stražari moga svijeta I, II, III, IV, V i VI

E-mails:

eagle_tz@hotmail.com
eagletz@gmail.com

Napominjem da sam za kreiranje ovih mail-adresa iskoristio ime glavnog lika iz filma "Before the rain" - Aleksandar Kirkov.

Wir sind für die Musik geboren

Free Music Online

Free Music Online



free music at divine-music.info






DESKRIPCIJA ADLEROVOG SNA
...
- Znaš, ne volim puno ni pričati...
- "Lust for life!” UUUU… Ah, znam da ne voliš puno pričati!
- Ponekad volim, ali često ne želim razmatrati, ne želim analizirati, diskutovati o bilo čemu... čak ni sanjati… Otkud znaš?
- Ljenost, pa to ti je!
- Baš nije! Nisam to pošla reći... Riječ je o "lakoći postojanja", o pokušaju da se osjećaj uhvati, o odmoru, kad se iscrpljenost treba pretvoriti u talas koji će da sapere sve brige i prekrije ih nekom energijom, željom... Kao da probudi san, recimo, kao biljka koja je bila previše na suncu, u želji da procvjeta i poraste što prije, što brže, da pokaže svoje boje, i onda se povuče u hlad… I upije kišu u sebe. Tako su ponekad sve konverzacije suvišne, sve priče i sve riječi – neprikladne. I onda je cijeli svijet u tebi. I osjećaš ga kao fetus u trbuhu; vrti se tako i on u srci i glavi. Ni novac, ni brige... Ništa nije potrebno kad mir zavlada i ono zadovoljstvo pronađeš, zatrepti... I, zamisli: Sade u pozadini i dva umora na krevetu, bez rijeci, sjedinjeni!
(10./11. juli 2006.)

UPDATE (ili Realizacija Adlerova Sna)

Trepavice moje, sviraće po strunama tvojih grudi...
I obaracemo ruku šoferima po sumnjivim krčmama na putevima našim....
Podizaćemo mostove na Nevi vatrometima poljubaca...
Vjetrenjače ce okretati svoje latice od vjetra tvoje ruke u mojoj kosi...
Sve zemlje na svijetu biće samo naš plesni podijum..
I varaćemo na kartama sumnjive likove iz Legije stranaca...
I bježati od razbojnika u noći...
Darivaću ti Nobelovu nagradu za Ljubav na vrhu Ajfelovog tornja...
Sa čergom ćemo putovati kroz pustinju Afrike. Sa beduinima kamile trgovati...
Kineski zid preskočiti ti i ja...držeć' se za ruke...
Planinski vijenci Anda mali biće za nase korake...
Polove ćemo otopiti, a pingvine na sunce naučiti...
Iz lavljih kandzi ćes me izbaviti...sa tigrom sprijateljiti...
Vulkane umiriti da ne gore zemlju kojom hodam...
Bićes mi korak u štiklama...
Bices mi vjetar u haljini...

....pleši samnom kada Budeš...
Stvori me od misli svoje i dimnim znacima iz obitavalista Poslednjeg Mohikanca me dozovi...
Pa čak i da potonu brodovi, pa i da nestanu avioni u Bermudskom trouglu, pa čak i da vozovi šine pojedu kroz tajge beskrajne...
Letećim balonom doći ću...za treptaj tvog oka se stvoriti...
....Plesom cemo kišu prizvati...
I ona ce od nas dvoje
Jedno stvoriti.

12. 8. 2006. 19:33


BROJA%u010C POSJETA
142911

Powered by Blogger.ba