Ahmede, Muhammede, sallahu alejhi we selem
Danas je Mevlud, rođendan posljednjeg Božijeg poslanika Muahammeda, neka je mir Allahov s njim. Jedan od (rijetkih) praznika koje muslimani obilježavaju, ili bi trebali obilježavati. Nekada, u jugoslovensko doba, priča mi moj efendija Lugavić, mevlud je za tuzlanske muslimane uistinu bio praznik; džamije su bile mjesta duboke duhovnosti i istinskoga proslavljanja rođendana najboljeg stvorenog čovjeka. Lica vjernika i vjernica krasili su osmjesi i s vana i iznutra. ”E moj, eagletz”, reče mi nekoć jedan tuzlanski derviš, ”da ti samo znaš kako se dini islam disao u Tuzli prije rata”. Do rata nisam imao pojma, nisam imao predstave o mojim sugrađanima muslimanima, niti o islamu uopće. Bio sam tvrdi ateista, a džamije po mome gradu nisam niti primjećivao, niti čuo ezane. A kada bih i zamijetio objekat sa tornjem koji podsjeća na svemirsku raketu sa sličica za djecu, javljala su se neka blago neugodna stanja stvorena u mentalnim slikama o ”bosanskom tamnom vilajetu” upijenih tokom osnovnog i srednješkolskog obrazovanja na časovima historije i književnosti.
Derviševe riječi sam razumio, ali teško mi je bilo vizualizirati tu predratnu muslimansku Tuzlu, vidjeti moj ”grad ugla i soli” prožet duhovnošću posljednje Božije objave... Skoro nemoguće je bilo zamisliti da je u mom ”građanskom” gradu uopće bilo ljudi koji ničice padaju na tle pred Allahom. Ali, uprkos tome, dijelio sam sa dervišem nostalgični uzdah jer tuzlanske džamije danas nisu stjecišta duhovnosti (bar ih ja tako ne doživljavam). Urbana elita (elita, u pravom smislu te riječi) gaji jedan respekt prema religiji općenito, pa tako i prema islamu, ali je u džamijama (pa i crkvama) ne možete vidjeti. Petkom u 12:00 (ili 13:00, ovisno o zimskom ili ljetnom računanju vremena), Božije kuće, u dijelu Bosne na kojem su muslimani opstali, pune su ljudi koji još uvijek priučenog seoskog hodžu doživljavaju kao katolici Papu. Opća ruralizacija i ”lepobrenizacija” životnog stila koji promovira Kur'an Časni, izaziva rezigniranost i zabrinutost, te škodi samopouzdanju svakoga pripadnika islamskog kulturno-civilizacijskog kruga, svjesnog da je upravo i on/ona Božiji ambasador na Zemlji. Allahove kuće su pune, i slave se Bajrami, obilježava se muslimanska nova godina i rođendan Poslanika. Ali mene nema tu.
Od dana kada sam se pokorio Tvorcu, i suštinski i formalno, postao musliman dakle, patim se zbog osjećaja nepripadnosti muslimanskom ummetu, preciznije u onom dijelu u kojem deklarativno treba objelodaniti i sebi i drugima spremnost slijeđenja pojavnih oblika koji ne spadaju u Kura'nom utemeljene obligacije. Klanjam, postim, ne pijem alkohol, ali prvi dan muslimanske nove godine je za mene dan kao i svaki drugi, na Bajram-namaz idem zato što mi je glupo postiti 30 dana, a ranom molitvom ne označiti kraj toga perioda, mevlude – ne slavim.
A volim Muhammeda, a. s., i svjedočim da je Allahov rob i prenositelj Njegove poruke. Volim ga. I molim Boga da podari mir kako njemu, tako i njegovoj časnoj porodici, velikom Aliju, hazreti Fatimi, moćnim i časnim unucima Hasanu i Husejnu. Eagletz se raznježi i dobije volju za život i borbu kada pokuša zamisliti njegovo blago lice i razumjeti koliko mu je snage bilo potrebno da ostvari namijenjeni mu razlog postojanja. Ko bi smio promovirati jednakost među ženama i muškarcima moćnim paganima koji su zakopavali živu žensku djecu? Ko bi izdržao da ga, nakon neuspjelih misionarskih pohoda, kamenuju djeca ili da hoda po trnjem zasutim ulicama? Koji bi musliman, danas, omogućio kršćanima da misu/liturgiju obave u džamiji? Ko bi najvećem i otvorenom neprijatelju – oprostio i u njegovo uporište (Meku) kao pobjednik ušao ne uzdignute, nego pognute glave?
Volim Muhammeda, posljednjeg Božijeg poslanika, ali njegov rođendan nisam obilježio ni ove godine. Jednom sam otišao u džamiju tim povodom. Nije mi se išlo, ali dobro se sjećam da sam, ničim izazvan, u sebi snažno izgovorio: ”On je i moj poslanik. Niko nema ni veće ni manje pravo od mene da slavi njegov rođendan. Idem u džamiju! ” Podsvijest je progovorila, a ja sam se ponadao da ću sa ”osjećajem nepripadnosti” raskrstiti jednom za sva vremena. Ali, nažalost, nije bilo tako. Nakon mevludske svečanosti u džamiji, toga ponedjeljka (dobro se sjećam!), po ko zna koji put anksioznost su izazvali ljudi u crnim džubetima i bijelim ahmedijama na glavi, mrkih lica i ”oficijelnih” osmjeha. (Osmijeh im, inače, možete vidjeti samo kada su na nekoj svečanosti. Osim imamu Čaršijske džamije u Tuzli, Muhamedu ef. Lugaviću, koga ovom prilikom moram spomenuti kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.) Pokušao sam, ne ide! Bože, zašto?
***
Vjerujem da će većina čitalaca ovoga posta stati na ”moju” stranu, podijeliti mišljenje sa mnom i čestitati na otvorenom kroki govoru o stanju bosanskih muslimana i muslimanki, stanju koje su, vjerujem, mnogi uočili kada i ja. Ukoliko je moja procjena tačna, unaprijed vam se iskreno zahvaljujem. Ali, ne spadam u kategoriju onih koji žele dozvoliti da okolnosti određuju njihovo stanje duha. Problem je u meni!
Ne, nisu na mjestu verzirane kvazi-intelektulne primjedbe tipa: ”Ti ideš u džamiju radi sebe, ne dozvoli da drugi određuju tvoje raspoloženje.” Ovo opće mjesto - ”ti to trebaš sebe radi”– izraz je, oprostite na izrazu, pomodarskog slijeđenja liberarno-demokratskih deklamacija o svetosti individue. Takve teorije su mi neprihvatljive – čovjek jeste sveto biće, ali ne (samo) kao individua. Ljudi su uvijek u kontaktu sa ljudima i važno je hoće li ne samo naša djela, nego i naše misli i naša osjećanja, ugroziti Drugog. Jer, ljudi su energetska bića, i ma šta vi govorili ili radili, Istina energetski djeluje na nas, tako da za naše raspoloženje jesu važne okolnosti. Kako, sada, pomiriti ovaj naizgledni paradoks? Maloprije rekoh: ”Ne spadam u kategoriju onih koji žele dozvoliti da okolnosti određuju njihovo stanje duha.” Evo:
Za naše svakodnevno raspoloženje, određeno našim emocionalnim refleksima na ovu ili onu pojavnost, na ovaj ili onaj oblik razumom prihvaćene datosti, jesu važne okolnosti; to raspoloženje usmjerit će nas (za dati primjer) lijevo (ne idem na Mevlud), desno (idem na Mevlud), pravo (ne ide/ide mi se na Mevlud, i o tome ću i dalje razmišljati) ili nazad (nekada sam bio musliman – odustajem od islama). Stanje duha, međutim, stvar je naše neponovljivosti koja će odrediti sve, pa i raspoloženje, bilo ono svakodnevno ili ne. Stanje duha se redovno dovodi u pitanje – slabi ljudi ga relativiziraju jer ga poistovjećuju sa trenutnim raspoloženjem, što je, mišljenja sam, pogrešno. (Otuda i naša nesigurnost u valjanost naših snova; radikalnu posljedicu tog egzistencijalnog grča materijaliziramo u ateizmu, ”odbranjenom” izjavom: ”Ne vjerujem u Boga jer nisam siguran da postoji.”)
Zdravo stanje duha je Ljubav, a ona je naša suština. Da bi radost postojanja, koju osjećamo od trenutka do trenutka, postala konstantna ili makar ”kontinuaniranija” potrebna je odluka da, neovisno od okolnosti, ne odustajemo od ostvarivanja vlastitih snova i pomaganja Drugom da ostvari svoje snove. Stoga zaslužuju da budu pobjednici oni koji se usuđuju da izgovore velike riječi, ali i ne dozvole da ih strah, sumnja, nerazumijevanje Drugog i nesposobnost oprosta, spriječe u ostvarivanju onoga što su u trenutku egzaltacije obećali. Odgovor je, dakle, u odluci.
Zato sam odlučio da napišem ovaj post i čestitam vam rođendan posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda. Neka je salavat i selam na njega i njegovu porodicu.
