Ponuda koju ne možete odbiti

"THE DREAM IS EVERYTHING!" (Peter Cox)

22.04.2005.

Ahmede, Muhammede, sallahu alejhi we selem

Danas je Mevlud, rođendan posljednjeg Božijeg poslanika Muahammeda, neka je mir Allahov s njim. Jedan od (rijetkih) praznika koje muslimani obilježavaju, ili bi trebali obilježavati. Nekada, u jugoslovensko doba, priča mi moj efendija Lugavić, mevlud je za tuzlanske muslimane uistinu bio praznik; džamije su bile mjesta duboke duhovnosti i istinskoga proslavljanja rođendana najboljeg stvorenog čovjeka. Lica vjernika i vjernica krasili su osmjesi i s vana i iznutra. ”E moj, eagletz”, reče mi nekoć jedan tuzlanski derviš, ”da ti samo znaš kako se dini islam disao u Tuzli prije rata”. Do rata nisam imao pojma, nisam imao predstave o mojim sugrađanima muslimanima, niti o islamu uopće. Bio sam tvrdi ateista, a džamije po mome gradu nisam niti primjećivao, niti čuo ezane. A kada bih i zamijetio objekat sa tornjem koji podsjeća na svemirsku raketu sa sličica za djecu, javljala su se neka blago neugodna stanja stvorena u mentalnim slikama o ”bosanskom tamnom vilajetu” upijenih tokom osnovnog i srednješkolskog obrazovanja na časovima historije i književnosti.

Derviševe riječi sam razumio, ali teško mi je bilo vizualizirati tu predratnu muslimansku Tuzlu, vidjeti moj ”grad ugla i soli” prožet duhovnošću posljednje Božije objave... Skoro nemoguće je bilo zamisliti da je u mom ”građanskom” gradu uopće bilo ljudi koji ničice padaju na tle pred Allahom. Ali, uprkos tome, dijelio sam sa dervišem nostalgični uzdah jer tuzlanske džamije danas nisu stjecišta duhovnosti (bar ih ja tako ne doživljavam). Urbana elita (elita, u pravom smislu te riječi) gaji jedan respekt prema religiji općenito, pa tako i prema islamu, ali je u džamijama (pa i crkvama) ne možete vidjeti. Petkom u 12:00 (ili 13:00, ovisno o zimskom ili ljetnom računanju vremena), Božije kuće, u dijelu Bosne na kojem su muslimani opstali, pune su ljudi koji još uvijek priučenog seoskog hodžu doživljavaju kao katolici Papu. Opća ruralizacija i ”lepobrenizacija” životnog stila koji promovira Kur'an Časni, izaziva rezigniranost i zabrinutost, te škodi samopouzdanju svakoga pripadnika islamskog kulturno-civilizacijskog kruga, svjesnog da je upravo i on/ona Božiji ambasador na Zemlji. Allahove kuće su pune, i slave se Bajrami, obilježava se muslimanska nova godina i rođendan Poslanika. Ali mene nema tu.

Od dana kada sam se pokorio Tvorcu, i suštinski i formalno, postao musliman dakle, patim se zbog osjećaja nepripadnosti muslimanskom ummetu, preciznije u onom dijelu u kojem deklarativno treba objelodaniti i sebi i drugima spremnost slijeđenja pojavnih oblika koji ne spadaju u Kura'nom utemeljene obligacije. Klanjam, postim, ne pijem alkohol, ali prvi dan muslimanske nove godine je za mene dan kao i svaki drugi, na Bajram-namaz idem zato što mi je glupo postiti 30 dana, a ranom molitvom ne označiti kraj toga perioda, mevlude – ne slavim.

A volim Muhammeda, a. s., i svjedočim da je Allahov rob i prenositelj Njegove poruke. Volim ga. I molim Boga da podari mir kako njemu, tako i njegovoj časnoj porodici, velikom Aliju, hazreti Fatimi, moćnim i časnim unucima Hasanu i Husejnu. Eagletz se raznježi i dobije volju za život i borbu kada pokuša zamisliti njegovo blago lice i razumjeti koliko mu je snage bilo potrebno da ostvari namijenjeni mu razlog postojanja. Ko bi smio promovirati jednakost među ženama i muškarcima moćnim paganima koji su zakopavali živu žensku djecu? Ko bi izdržao da ga, nakon neuspjelih misionarskih pohoda, kamenuju djeca ili da hoda po trnjem zasutim ulicama? Koji bi musliman, danas, omogućio kršćanima da misu/liturgiju obave u džamiji? Ko bi najvećem i otvorenom neprijatelju – oprostio i u njegovo uporište (Meku) kao pobjednik ušao ne uzdignute, nego pognute glave?

Volim Muhammeda, posljednjeg Božijeg poslanika, ali njegov rođendan nisam obilježio ni ove godine. Jednom sam otišao u džamiju tim povodom. Nije mi se išlo, ali dobro se sjećam da sam, ničim izazvan, u sebi snažno izgovorio: ”On je i moj poslanik. Niko nema ni veće ni manje pravo od mene da slavi njegov rođendan. Idem u džamiju! ” Podsvijest je progovorila, a ja sam se ponadao da ću sa ”osjećajem nepripadnosti” raskrstiti jednom za sva vremena. Ali, nažalost, nije bilo tako. Nakon mevludske svečanosti u džamiji, toga ponedjeljka (dobro se sjećam!), po ko zna koji put anksioznost su izazvali ljudi u crnim džubetima i bijelim ahmedijama na glavi, mrkih lica i ”oficijelnih” osmjeha. (Osmijeh im, inače, možete vidjeti samo kada su na nekoj svečanosti. Osim imamu Čaršijske džamije u Tuzli, Muhamedu ef. Lugaviću, koga ovom prilikom moram spomenuti kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.) Pokušao sam, ne ide! Bože, zašto?

***

Vjerujem da će većina čitalaca ovoga posta stati na ”moju” stranu, podijeliti mišljenje sa mnom i čestitati na otvorenom kroki govoru o stanju bosanskih muslimana i muslimanki, stanju koje su, vjerujem, mnogi uočili kada i ja. Ukoliko je moja procjena tačna, unaprijed vam se iskreno zahvaljujem. Ali, ne spadam u kategoriju onih koji žele dozvoliti da okolnosti određuju njihovo stanje duha. Problem je u meni!

Ne, nisu na mjestu verzirane kvazi-intelektulne primjedbe tipa: ”Ti ideš u džamiju radi sebe, ne dozvoli da drugi određuju tvoje raspoloženje.” Ovo opće mjesto - ”ti to trebaš sebe radi”– izraz je, oprostite na izrazu, pomodarskog slijeđenja liberarno-demokratskih deklamacija o svetosti individue. Takve teorije su mi neprihvatljive – čovjek jeste sveto biće, ali ne (samo) kao individua. Ljudi su uvijek u kontaktu sa ljudima i važno je hoće li ne samo naša djela, nego i naše misli i naša osjećanja, ugroziti Drugog. Jer, ljudi su energetska bića, i ma šta vi govorili ili radili, Istina energetski djeluje na nas, tako da za naše raspoloženje jesu važne okolnosti. Kako, sada, pomiriti ovaj naizgledni paradoks? Maloprije rekoh: ”Ne spadam u kategoriju onih koji žele dozvoliti da okolnosti određuju njihovo stanje duha.” Evo:

Za naše svakodnevno raspoloženje, određeno našim emocionalnim refleksima na ovu ili onu pojavnost, na ovaj ili onaj oblik razumom prihvaćene datosti, jesu važne okolnosti; to raspoloženje usmjerit će nas (za dati primjer) lijevo (ne idem na Mevlud), desno (idem na Mevlud), pravo (ne ide/ide mi se na Mevlud, i o tome ću i dalje razmišljati) ili nazad (nekada sam bio musliman – odustajem od islama). Stanje duha, međutim, stvar je naše neponovljivosti koja će odrediti sve, pa i raspoloženje, bilo ono svakodnevno ili ne. Stanje duha se redovno dovodi u pitanje – slabi ljudi ga relativiziraju jer ga poistovjećuju sa trenutnim raspoloženjem, što je, mišljenja sam, pogrešno. (Otuda i naša nesigurnost u valjanost naših snova; radikalnu posljedicu tog egzistencijalnog grča materijaliziramo u ateizmu, ”odbranjenom” izjavom: ”Ne vjerujem u Boga jer nisam siguran da postoji.”)

Zdravo stanje duha je Ljubav, a ona je naša suština. Da bi radost postojanja, koju osjećamo od trenutka do trenutka, postala konstantna ili makar ”kontinuaniranija” potrebna je odluka da, neovisno od okolnosti, ne odustajemo od ostvarivanja vlastitih snova i pomaganja Drugom da ostvari svoje snove. Stoga zaslužuju da budu pobjednici oni koji se usuđuju da izgovore velike riječi, ali i ne dozvole da ih strah, sumnja, nerazumijevanje Drugog i nesposobnost oprosta, spriječe u ostvarivanju onoga što su u trenutku egzaltacije obećali. Odgovor je, dakle, u odluci.

Zato sam odlučio da napišem ovaj post i čestitam vam rođendan posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda. Neka je salavat i selam na njega i njegovu porodicu.

19.04.2005.

Are You The One That I've Been Waiting For?

10.04.2005.

Yeah, God is great!

”Laže ko kaže da voli Boga, kojeg ne vidi, a ne voli čovjeka, kojeg vidi. ” (fra Marko Oršolić)

Da, itekako imam izgrađen stav o: 1. (Ne)vjerovanju u Boga! 2. (Ne)važnosti religije! Ali, ne volim govoriti / pisati o tome; tačnije više volim glasno razmišljati i dijeliti spoznano sa drugima u izravnoj, živoj komunikaciji, jer mi je tada lakše ograditi se poštapalicama tipa: ”mislim”, ”ako sam dobro razumio”, ”vjerujem da... ” i slično. O Bogu i religiji razgovaram uglavnom sa vjernicima i promišljenim ateistima, ljudima koji uvažavaju relevantnost vjere i religije, iako se one ne uklapaju u njihov svjetonazor. Nadam se da će upravo taj tip ljudi čitati ovaj post, inspirisan možda ne toliko pjesmom ”What If God Was One Of Us?” (Joan Osborne) koliko činjenicom da je postavljena u određeni kontekst.

Hiljadu puta sam čuo tu pjesmu i nikada ozbiljnije obratio pažnju na njeno značenje. Čak mi u uho nije ušao ni tako pjevljiv refren. Da za sve postoji vrijeme, pa i mjesto, dokazuje ova odluka da, iako sam već odavno dobro provario i svario misaone i emotivne muke ”pobunjenog čovjeka” tek sada, glasno, progovorim o opjevanim dilemama: Šta ako je Bog bio jedan/neko od nas – samo stranac u autobusu? Šta ako je neodgovoran kao neko od nas? Šta ako i On pokušava naći svoj životni put? Šta ako je usamljen i niko Ga ne zove na telefon, osim možda pape iz Rima?

Joan nije zauzela isključivo pobunjenički stav. U pjesmi nisam našao nadri-intelektualizam, niti uočio emocije bez pokrića. Doživljavam je kao tipičan američki, prostodušan, upit nad smislom postojanja i, budući ograničenim vremenom i prostorom, čovjekovim opravdanim lamentom usljed nedostatka odgovora na pitanje: ”Zašto nevini često ispaštaju?” Na koncu, Joan (tj. njena pjesma u kontekstu) je taknula onaj dio eagletza koji se stalno kofrči, buni i pita, ma koliko on bio dicipliniran u sprovođenju odluke da se pokori Stvoritelju svjetova. Razumna odluka je jedna/prva strana medalje, dok je svakodnevni život, sa svim svojim mijenama, nešto što nema ni manju ni veću važnost od principa koje slijedimo i dijela koja napravimo na životnom putu.

Ta druga strana medalje je naš životni stil, bitno determiniran senzibilitetom pobunjenog, ali i probuđenog, čovjeka 20. stoljeća, kulturološki i religijski određenog sekulariziranim pristupom životu. Što je Crkva (inkvizicijom) napravila u srednjem vijeku, skupo je platila, a i danas plaća., ne samo kršćanska/hrišćanska misao, nego i ostatali monoteisti u Evropi. – sasvim razuman i opravdan otklon od Crkve, a dobrim dijelom i od Biblije, (načet u epohi humanizma, a dovršen Francuskom buržoaskom revolucijom), nametnuo je evropskom čovjeku model u kojem Božija riječ ima status samo jedne od opcija za život. I šta u tome ima loše? Sve je u tome loše, jer je Božija riječ jedini pravi put. Ali, ovakav odgovor je pojednostavljen, te time nema nikakvu validnost i svako ko ga odbija ima pravo da kaže kako to čini u ime očuvanja dostojanstva Čovjeka – kojem je dano da misli. Svako ko misli, odbit će ovakav odgovor. Pa i ja, naravno. (Mislim! :-)) Imam samo pravo da kažem da sam ja odlučio da Božiju Riječ (Bibliju i Kur'an) postavim iznad svih ostalih knjiga. Koliko sam u tome dosljedan, koliko iskren, dobar ili loš... Neka sudi On, koji, vjerujem, ne kažnjava niti manje voli čovjeka kada se ovaj pobuni.

Da se vratim Joan - mislim da je Milostivi upravo na strani onih koji ga danas doživljavaju kao usamljeno biće koje čeka telefonski poziv, a niko ga ne zove osim pape iz Rima – osim čuvara tradicije i kanona, potpuno beskorisnih ukoliko nisu nisu u službi čovjeka. Ne zato što smo u pravu ako na taj način doživljavamo Onog koji nas je darovao životom, nego zato što smo ograničeni, a, moram to reći, pomalo i poput djece koja još uvijek nisu razumjela da dobijanju najprije prethodi davanje.

Ipak, još uvijek bruje pitanja: Zašto je Jazzerov prijatelj morao umrijeti? Zašto je Tina, moja učenica iz VI b, ostala bez roditelja (mama joj je umrla, a tata, ubrzo nakon toga, sam sebi oduzeo život)? Zašto je moć u rukama onih zbog kojih ljudi i danas umiru od gladi, zbog kojih, uz sav tehnološki napredak, moramo raditi 12 sati dnevno da bismo bili u stanju podići kredit za stan i auto i time osigurali (sic!) sebe radom za banku do kraja svog radnog vijeka...? Zašto muškarac ne uvažava ženin mikrokosmos i zašto žena vlastito dostojanstvo brani feminizmom, a ne majčinstvom?

Ne znam! Na koncu, ne mislim da bi bilo pošteno tražiti odgovore na ovakva pitanja, jer smatram da ih ima pravo postaviti samo onaj koji ispunjava uslove za bacanje kamena na Mariju Magdalenu.

Ključ na Joanine dileme, stoga, vidim u svijesti o sebi i vlastitom odgovoru na pitanje: Zašto je Bog baš mene stvorio? Bavit ću se sobom i biti egositičan: smrt Jazzerovog prijatelja bit će mi povod da virtualnom poznaniku na komentarima ostavim izraz suosjećanja i time mu dati do znanja da nije sam u boli. Čekat ću Tininu sreću (zbog nove petice) i njen osmijeh (zbog toga što joj je par u ritmičkoj sekciji Armin iz VIIb), da mi vraćaju i bude potpuno iracionalnu vjeru u Istinitost Bezuslovne Božije Ljubavi i radosti postojanja, bez kojh je moj život pakao. Tražit ću i naći, ako Bog da, način da stvorim korporaciju u kojoj će radnicima biti vraćeno dostojanstvo. Čekat ću i dočekati ženu svojih snova.

Yeah, God is great!

09.04.2005.

Svetosti, čuvaju te oni koji vole lijepo

Naslov ovoga posta, ma koliko zvucao visokoparno (da ne kazem teatralno, jer ovo nema veze sa teatrom, a, opet, moglo bi imati jer je blog neka vrsta virtualnog teatra koji... Neka te, eagletz, Joyce je procitan, ne kopiraj ga!), ne najavljuje tekst u koji je ulozen specijalan spisateljski trud.

Zelim samo reci kako sam ponosan sto imam neku vezu sa lijepim stvarima koje se dese: rijec je Orcinom komentaru/pozdravu na post "Vjecni mir daruj mu Gospodine". Evo njenog komentara:

[i]otpjevah requiem......
u mostaru i u sa....
posvecen ovom velikom covjeku.....
ode i on.....
Mir mu dusi zelim
a tebi, veliki pozdrav
[b]zamolit cu te, da napises neki postic.......
da ne ostavljam neke bezvezne komentare na ovaj post.....
ponekad te zelim pozdraviti i nekako mi nezgodno...petljati to s ovim;)
pozdravcic[/b][/i]

Ovaj post, dakle, pisem zbog znacenja boldiranog teksta. Nasu uobicajenu komunikaciju na blogu Orca ne zeli dovoditi u vezu sa tekstom koji se odnosi na odlazak Karla Woytile sa ovoga svijeta. Moli me da ocuvam svetost teksta molitve i komentara. I to je krasno. Ponosan sam sto me Orca "cita". U znak zahvalnosti za dokaz da postoje ljudi koji drze do reda i manira, udovoljavam njenoj molbi.

P.S.
Htio sam joj poslati i jednu pjesmu, ali mi veceras zestoko puca konekcija.

02.04.2005.

Vječni mir daruj mu, Gospodine!

[i]”Poljska, u mome srcu
U mome srcu mazurka.
Poljska nije nikad –
- nikad nije dala ”kvislinga”.
Svaki dan poloneza
zvoni na mojim vratima.
Poljski jantar, narukvice, šiber u pola cijene...
Papa Woytila i ja.”[/i]
("Azra" - B. Dž. Štulić)

Neka mu Vječni i Jedini Bog oprosti grijehe i uvede u rajske perivoje među izabrane velikane svoje, koji su prenosili svjetlost Božanske Riječi i oslobađali čovjeka tmine neznanja.

Amin!

01.04.2005.

Probuđeni slavenski duh

Sinoć mi se desilo nešto veoma lijepo – posjetio sam blog comfortably numb, na čijoj desnoj strani sam vidio niz ”muzičkih” linkova među kojima sam naišao na grupu Mizar. Mislio sam da spomenuta makedonska grupa više ne postoji, a da su se ljudi koji su je slušali povukli iz svih oblika komuniciranja. Srećom, grdno se prevarih! Posjetio sam Mizarovu stranicu i našao da su ponovo aktivni, a nakon downloadovanja pjesme ”Amfilohije” sa njihovog novog albuma (tačnije dijela pjesme) usrećio se spoznajom da njihova bazična poetika zasnovana na muzičkoj dimenziji makedonsko-pravoslavne tradicije nije bila incident na albumu Свјат Dreams (jedinom kojeg dobro poznajem i imam na LP-u), nego stil kojem su dosljedni i koji, produkcijski, i dalje kristališu. Sjajno!

Sjetio sam se mog usamljeničkog slušanja Mizara. Nisam poznavao njihove fanove u Tuzli (osim jedne bivše prijateljice), pa sam mojim poznanicima dosađivao presijom da slušaju ”liturgijske izvedbe” tekstova čija estetska vrijednost graniči sa čistom poezijom. Iz pristojnosti su bili strpljivi i slušali, ali se i čudili kako jedan disciplinirani musliman naprosto uživa u pravoslavnoj duhovnosti otjelovljenoj u pjesmama ”1762”, ”Glas”, ”Veligden”, ”Abja Mem”... Na ovom ”čuđenju” mojih poznanika nad razumijevanjem Drugog i osjećajem lijepog kojeg izazivaju Njegove emanacije, mogao bih se sada zadržati i oplesti po Schonovoj filozofiji o transcedentnom jedinstvu religija, o islamu kao sistemu života, a ne religiji, i tako dalje i tome slično. Ali neću. Možda nekom drugom prilikom. Ovaj post pišem s ciljem da zabilježim trenutak u kojem se malkice probudio moj osjećaj pripadnosti širem južnoslavenskom, pa i generalno slavenskom, kulturnom krugu.

Nije riječ ni o kakvoj nostalgičnosti za Jugoslavijom, niti o nepromišljenom zastupanju stavova o ”bratstvu i jedinstvu” južnih Slavena. Naprotiv, vaš adler je u nacionalno-političkom smislu veoma konzervativan uz to da se, s tim u vezi, treba imati na umu da je takva vrsta ”radikalizma” plod ne etničkih, nego etičkih paradigmi. (Bit ću vulgarno precizan: grozim se nad ulogom koju je u agresiji na BiH i genocidu nad muslimanima imala ideologizirana Srpska-pravoslavna crkva.)

Ali, dan ima i period kada adler dođe u svoje gnijezdo, popne se, dakle, visoko, na nivo sa kojeg svaku kulturološku devijaciju uspjeva staviti u globalni kontekst. Tada razumijeva da je potrebno vrijeme za liječenje duhovne zaostalosti, prouzrokovane bezbožnim komunizmom, a koja za posljedicu ima desetine hiljada obožavalaca Cece, a samo desetine štovatelja umjetničkih bisera poput Mizara. Strpljenje, zajedno sa uvidom da na bosanskom blogeru, a time, bezebeli, i u Bosni, ima ljudi koji znaju cijeniti lijepo, omogućavaju mu da bezbolno budi i slavenski duh u njemu. (Kada kažem slavenski, onda uglavnom, tj. Samo u ovom postu, mislim na hrišćansku tradiciju.)

Ne znam objasniti svoju privrženost pravoslavnoj duhovnosti. Možda ključ leži u mom etničkom biću crnogorske provenijencije, iako sam, u regionalnom smislu, bosanski-musliman (U Bosni sam rođen, u njoj živim, volim je, puno je volim i ponosan sam što sam bio s njom kad joj je bilo najteže.) A možda je sjaj u oku izazvan pogledom sa mog balkona na krst, na srpsko-pravoslavnoj crkvi u Tuzli, neki mir koji u meni izaziva taj univezalni simbol, opet, plod iznikao iz višestoljetne hrišćanske tradicije kojom je bitno određen kako prostor na kojem živimo, tako i, sasma logično, iskon južnog slavizma – Makedonija.

Asocijacije koje se vežu za ”najjužniju” državu bivše Jugoslavije, potaknuće i misao o ilirskim susjedima (Albancima), koji također sa nama Slavenima imaju dosta dodirnih tačaka, i koje adler neobično poštuje. Ta, nazovimo je uslovno, makedonsko-albanska veza, u simboličkom smislu tema je filma ”Before the rain” koji u svojim značenjskim poljima krije pitanja i odgovore univerzalnih binoma (grad-selo, individualno-kolektivno, muško-žensko, ćutanje-govor, riječ-slika...). Makedonija me, dakle, sa svojom kulturom i hrišćanskom duhovnošću, ispunjava nekim zadovoljstvom zbog prisutnosti slavizma u meni i veže me, dalje, za ”majku Rusiju” koja nam je darovala čovječanske gromade poput Tolstoja i Dostojevskog čiji će me Aljoša (”Braća Karamazovi”) podsjetiti da mi je na dohvat ruke pravoslavni monah koji, usljed neminovnosti duhovnih mijena u balkanskoj regiji, ostaje možda jedini simbolički predstavnik nepatvorenog slavenskog duha.

Tako se nekako zatvorio krug slavenskog duha u meni. U ovom postu, mukom, deskribiran nizom asocijacija, odnosno misaonih akrobacija koje iznutra razvaljuju Balkanca kada meditira o relacijama između pravoslavnog spiritualizma i, za kršćansko/hrišćansku misao o smislu postojanja, prilično ”putenog” islama. Ne radi se ovdje ni o kakvoj sociološko-psihološkoj opravdanosti netom iznesenih navoda. Sve napisano odraz je duhovnih vrenja koje u adleru bude Mizar i Anastasia. Zato vam, za kraj, poklanjam izvrsne stihove pjesme ”Dumanje”:

ДУМАЊЕ

Зашчо, зашчо ја да љубам
зашчо себе си да губам?
Јарка младост јарко греит
и ко цвеке ми венеит.
Барам сенка да с' оладвам
в место сенка –
в жарој падвам.

Ела младост, усили се
и во мене угасни се.

P.S.
1. Pjesmu, radi autentičnosti, postavljam u ćiriličkom transkriptu. Lahko je razumjeti tekst, osim možda, riječi baram – tražiti. Ukoliko neko ne razumije ćirilicu, sa žaljenjem moram konstatovati da je, svjesno ili ne, podlegao pod zamke ideologiziranih, ujedno nepismenih, zaštitnika ”naše” i ”njihove” kulture, i zaboravio pismo na osnovu kojeg je nastala bosančica koja je, opet, u masama bila u upotrebi sve do dolaska Austro-ugarske u BiH, odnosno latiniziranja pismene komunikacije.
2. Upravo sam ponovo posjetio Mizarovu stranicu i otkrio da su se i politički angažovali protiv ideologizaranog djelovanja Srpske-pravoslvne crkve. Pjesma ”Аmfilohij” (Amfilohije – pravoslavni sveštenik koji se bori protiv autokefalnosti crnogorske i makednoske pravoslavne crkve.) Stihovi sve govore. Ni ja je ne mogu prevesti u cjelosti, ali je prilično razumljiva.

”Амфилохиј”

Не вредат веќе ништо
илјадници зборови,
Сал Скаредни Срамни Слова
во мртвите томоси.
Од вашето перо течат
мастила отровни
и црни се траги лепат
на прстите валкани.
Раширени раце во име на љубовта,
затворени очи во име на правдата.
А изградив дом на брегот
со порти отворени,
но видовте само слабост
на кутар и нејак плен.
О, несвет и беден оче!
Се затемни светол ден.
Ќе пресечам десна рака
што кон вас се подаде.
Раширени раце во име на љубовта,
затворени очи во име на правдата.
Подари ми насмев надмен, господарски,
и пак распни го Оној Кој божем го сведочиш.
Избриши си раце со хартии безвредни
и кажи го зборот што ништо не значи.

Ponuda koju ne možete odbiti
<< 04/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


LINKOVI BLOGGER.BA

MOJI LINKOVI
Ćutim i slušam ih:

Jim and Nancy Dornan
Peter Cox
Robert Kiyosaki
Doug Wead

Quixtar-blog


Stražari mojih svjetova:

Mike Oldfield I
Mike Oldfield II

Nick Cave
Enya
Kate Bush - lyrics
Rammstein
Björk
Leonard Cohen I iII
Pink Floyd I i II
Depeche Mode I i II
Dire Straits/Mark Knopfler
EKV
Azra
Laibach I i II

Koristim:

Chromasia
Imageshack
Slibe
AcousticSpot
Prevođenje
MP3 1
MP3 1
MP3 2
Youtube
Tekstovi pjesama
Upload pjesmu ili što god hoćete ;)



Drugi blog:

Priznajmo vlastite strahove


Eagletz pisao:

"Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku."
"Ahmede, Muhammede..."
Probuđeni slavenski duh
"Gott weis ich will kein Engel Sein"
Slovo o startnoj poziciji
Yeah, God is Great!
Stražari moga svijeta I, II, III, IV, V i VI

E-mails:

eagle_tz@hotmail.com
eagletz@gmail.com

Napominjem da sam za kreiranje ovih mail-adresa iskoristio ime glavnog lika iz filma "Before the rain" - Aleksandar Kirkov.

Wir sind für die Musik geboren

Free Music Online

Free Music Online



free music at divine-music.info






DESKRIPCIJA ADLEROVOG SNA
...
- Znaš, ne volim puno ni pričati...
- "Lust for life!” UUUU… Ah, znam da ne voliš puno pričati!
- Ponekad volim, ali često ne želim razmatrati, ne želim analizirati, diskutovati o bilo čemu... čak ni sanjati… Otkud znaš?
- Ljenost, pa to ti je!
- Baš nije! Nisam to pošla reći... Riječ je o "lakoći postojanja", o pokušaju da se osjećaj uhvati, o odmoru, kad se iscrpljenost treba pretvoriti u talas koji će da sapere sve brige i prekrije ih nekom energijom, željom... Kao da probudi san, recimo, kao biljka koja je bila previše na suncu, u želji da procvjeta i poraste što prije, što brže, da pokaže svoje boje, i onda se povuče u hlad… I upije kišu u sebe. Tako su ponekad sve konverzacije suvišne, sve priče i sve riječi – neprikladne. I onda je cijeli svijet u tebi. I osjećaš ga kao fetus u trbuhu; vrti se tako i on u srci i glavi. Ni novac, ni brige... Ništa nije potrebno kad mir zavlada i ono zadovoljstvo pronađeš, zatrepti... I, zamisli: Sade u pozadini i dva umora na krevetu, bez rijeci, sjedinjeni!
(10./11. juli 2006.)

UPDATE (ili Realizacija Adlerova Sna)

Trepavice moje, sviraće po strunama tvojih grudi...
I obaracemo ruku šoferima po sumnjivim krčmama na putevima našim....
Podizaćemo mostove na Nevi vatrometima poljubaca...
Vjetrenjače ce okretati svoje latice od vjetra tvoje ruke u mojoj kosi...
Sve zemlje na svijetu biće samo naš plesni podijum..
I varaćemo na kartama sumnjive likove iz Legije stranaca...
I bježati od razbojnika u noći...
Darivaću ti Nobelovu nagradu za Ljubav na vrhu Ajfelovog tornja...
Sa čergom ćemo putovati kroz pustinju Afrike. Sa beduinima kamile trgovati...
Kineski zid preskočiti ti i ja...držeć' se za ruke...
Planinski vijenci Anda mali biće za nase korake...
Polove ćemo otopiti, a pingvine na sunce naučiti...
Iz lavljih kandzi ćes me izbaviti...sa tigrom sprijateljiti...
Vulkane umiriti da ne gore zemlju kojom hodam...
Bićes mi korak u štiklama...
Bices mi vjetar u haljini...

....pleši samnom kada Budeš...
Stvori me od misli svoje i dimnim znacima iz obitavalista Poslednjeg Mohikanca me dozovi...
Pa čak i da potonu brodovi, pa i da nestanu avioni u Bermudskom trouglu, pa čak i da vozovi šine pojedu kroz tajge beskrajne...
Letećim balonom doći ću...za treptaj tvog oka se stvoriti...
....Plesom cemo kišu prizvati...
I ona ce od nas dvoje
Jedno stvoriti.

12. 8. 2006. 19:33


BROJA%u010C POSJETA
169392

Powered by Blogger.ba