Stražari moga svijeta VI
Ovim završavam seriju postova o “mojoj“ muzici. Nisam zadovoljan učinjenim. Ipak, neku vrstu satisfakcije daju mi vaši komentari, zbog čega vam se iskreno zahvaljujem. Zato vam na kraju posta šaljem jednu kompoziciju. Vremensko-tehničke okolnosti mi nisu omogućile da linkujem sve pjesme koje sam želio. To ću uraditi u nekim drugim postovima.
Poslije rata sam se ponovo okrenuo muzici. Dok sam se na radiju kao urednik informativno-političkog programa relaksirao uređujući Top 20 (pisao sam o tome u postu Sa zakasnjenjem ostvaren djecacki san) Prijatelj koji me upoznao sa Caveom, približio mi je i Miladojka Yu Need, malo poznatu slovenačku grupu 2227, te podsjetio na potisnute muzičke ljubavi (većina je spomenuta u prethodnim postovima). Uživao sam... Da, slušatelji su zvali i glasali, a ja sam, naravno, frizirao glasove i miksao što mi odgovara. Tu fazu, pored spomenutih gvardijana moga muzičkog samostana, bitno će obilježiti Bjork, Dead Can Dance, The Smiths, Sisters Of Mercy...
Kao apsolvent književnosti, besparicom natjeran na odgađanje diplomiranja i zapošljavanje, te umoran od ratnih i postratnih trauma, uživao sam u "jednostavnosti" Jamiroquaea (tako se piše?). Ne znam ni jednu njihovu pjesmu, niti kako se zovu, niti koliko albuma imaju, niti postoje li još uvijek. Ali su mi tako sjedali, da mi ponekad bude žao što nisam kao moj prijatej Philipp, hiperinteligentni Nijemac, koji ih sluša. Čini mi se da Jamiroquae slušaju samo ozbiljni ljudi. Toliko ozbiljni da im ni su snu ne bi pala na pamet ideja da na više od 10 strana pišu o svom muzičkom svijetu i njegovim stražarima.... Mišljenja sam da takvi ljudi ne pridaju pažnju muzici, ali je ni ne zanemaruju. Zato je spomenuta grupa za njih idealna.
Inače, od rata na ovamo, spisak stražara moga muzičkog svijeta obogatit ću sa Yanijem, Pink Floydom (za razliku od većine, ja ih ozbiljnije slušam tek dvije godine), Dead can Danceom, Robertom Fripom, Anastazijom (grupa iz Makedonije), Leonardom Cohenom... U ovome (posljednjem) postu o stražarima moga svijeta, nisam imao namjeru pisati previše o spomenutim grupama i pojedincima, ali Cohena moram izdvojiti. Krivca tome tražite u Orci na čijem blogu možete naći pjesmu The Letters. Intenzitet emotivnog naboja koju je izvrsni Cohen izazvao u meni, paralisao me čitav jedan (prekjučerašnji) dan. Mijenjaju li se muzičke naklonosti godinama? Cohena pažljivo slušam od avgusta 2004. (Here it is, First We'll Take Manhatan, Waiting For The Mirracle, Dance me, I'm Your Man...), ali spomenuta pjesma me motivirala da mu se ozbiljnije posvetim. Kako zbog izvrsnih interpretacija, tako i zbog fantastičnih tekstova koji daju život misaonoj i emotivnoj buri starijih momaka koji odbijaju da to budu i čeznu za čisitim i neopterećenim ljubavima. “Problem“ je što su takve ljubavi moguće, a zaslužuju je samo oni koji otvaraju srca i djeluju uprkos strahu od poraza i razočarenja.
Šta sad slušam? Sve što sam spomenuo. Istina, nešto užasno rijetko, kad me pukne 'naka nostalgija, a nešto redovno, klasičnu muziku, npr. U posljednje vrijeme izuzetno mi paše klupska muzika (Caffe del Mar, Caffe Solaire, Real Ibiza...), te pravac (ništa ne znam o njemu) čiji je jedan od predstavnika Thivery Corporation; ovaj tip muzike uglavnom slušam kad radim (a stalno nešto radim).
I, na koncu, klasična muzika. Znam prepoznati sa sigurnošću svega nekoliko kompozicija, a jednu znam i odsvirati u kompletu: Beethowenovu Mjesečevu sonatu. Klasiku slušam redovno, ali ne mogu reći moj omiljeni kompozitor je taj i taj. Zato za sebe kažem da sam muzički neobrazovan i strašno mi je žao zbog toga. Srednji stalež, ideologizirano (čitaj – ateističko-materijalistički intonirano) obrazovanje, u kojem su ocjene iz umjetničkih predmeta bile opisne, očito je, platilli su danak. Stomak me zaboli kada shvatim da se naša južnoslavenska umjetnička zaostalost najbolje može očitati na odnosu prema klasičnoj muzici. Većina posjetilaca koncerata (uključujući i mene) ne zna prepoznati kraj stava od kraja kompozicije.
Bože, jesam li koga zaboravio? Nadam se da nisam.
Ne ponosim se što mi je muzički svijet “haotičan“ i nejasno definiran. Ali tako je.
[i]- Šta to govori o meni?
- Neću govoriti o sebi.
- A šta si do sada radio?
- Dobro pitanje. [/i]
Možda možete reći da ste se disciplinovali, da znate gdje idete, da kontrolišete vlastie emocije, novce, misli, energiju... I to je super. I ja se trudim u tom pravcu. Ali muzika je došla iz bezgraničnog kosmosa i ja nemam namjeru da kontrolišem emotivne i misaone refleksije spram nje. Ja muziku volim.
Ona nas podsjeća da će, kad se završe svi unutaranji i vanjski nesporazumi, kada se saberu i retrospektiraju sve naše iskorištene mogućnosti, na kraju - na Danu Vjere, rezultat biti pravedan, radostan i lijep. Molim te, Bože!
