Ponuda koju ne možete odbiti

"THE DREAM IS EVERYTHING!" (Peter Cox)

28.03.2005.

SRETAN USKRS

Svim kršćanima želim sretne uskršnje praznike, u nadi da će u srca ljudi doprijeti riječi čovjeka koji je "Istina, Put i Život!"

25.03.2005.

Stražari moga svijeta VI

Ovim završavam seriju postova o “mojoj“ muzici. Nisam zadovoljan učinjenim. Ipak, neku vrstu satisfakcije daju mi vaši komentari, zbog čega vam se iskreno zahvaljujem. Zato vam na kraju posta šaljem jednu kompoziciju. Vremensko-tehničke okolnosti mi nisu omogućile da linkujem sve pjesme koje sam želio. To ću uraditi u nekim drugim postovima.

Poslije rata sam se ponovo okrenuo muzici. Dok sam se na radiju kao urednik informativno-političkog programa relaksirao uređujući Top 20 (pisao sam o tome u postu Sa zakasnjenjem ostvaren djecacki san) Prijatelj koji me upoznao sa Caveom, približio mi je i Miladojka Yu Need, malo poznatu slovenačku grupu 2227, te podsjetio na potisnute muzičke ljubavi (većina je spomenuta u prethodnim postovima). Uživao sam... Da, slušatelji su zvali i glasali, a ja sam, naravno, frizirao glasove i miksao što mi odgovara. Tu fazu, pored spomenutih gvardijana moga muzičkog samostana, bitno će obilježiti Bjork, Dead Can Dance, The Smiths, Sisters Of Mercy...
Kao apsolvent književnosti, besparicom natjeran na odgađanje diplomiranja i zapošljavanje, te umoran od ratnih i postratnih trauma, uživao sam u "jednostavnosti" Jamiroquaea (tako se piše?). Ne znam ni jednu njihovu pjesmu, niti kako se zovu, niti koliko albuma imaju, niti postoje li još uvijek. Ali su mi tako sjedali, da mi ponekad bude žao što nisam kao moj prijatej Philipp, hiperinteligentni Nijemac, koji ih sluša. Čini mi se da Jamiroquae slušaju samo ozbiljni ljudi. Toliko ozbiljni da im ni su snu ne bi pala na pamet ideja da na više od 10 strana pišu o svom muzičkom svijetu i njegovim stražarima.... Mišljenja sam da takvi ljudi ne pridaju pažnju muzici, ali je ni ne zanemaruju. Zato je spomenuta grupa za njih idealna.
Inače, od rata na ovamo, spisak stražara moga muzičkog svijeta obogatit ću sa Yanijem, Pink Floydom (za razliku od većine, ja ih ozbiljnije slušam tek dvije godine), Dead can Danceom, Robertom Fripom, Anastazijom (grupa iz Makedonije), Leonardom Cohenom... U ovome (posljednjem) postu o stražarima moga svijeta, nisam imao namjeru pisati previše o spomenutim grupama i pojedincima, ali Cohena moram izdvojiti. Krivca tome tražite u Orci na čijem blogu možete naći pjesmu The Letters. Intenzitet emotivnog naboja koju je izvrsni Cohen izazvao u meni, paralisao me čitav jedan (prekjučerašnji) dan. Mijenjaju li se muzičke naklonosti godinama? Cohena pažljivo slušam od avgusta 2004. (Here it is, First We'll Take Manhatan, Waiting For The Mirracle, Dance me, I'm Your Man...), ali spomenuta pjesma me motivirala da mu se ozbiljnije posvetim. Kako zbog izvrsnih interpretacija, tako i zbog fantastičnih tekstova koji daju život misaonoj i emotivnoj buri starijih momaka koji odbijaju da to budu i čeznu za čisitim i neopterećenim ljubavima. “Problem“ je što su takve ljubavi moguće, a zaslužuju je samo oni koji otvaraju srca i djeluju uprkos strahu od poraza i razočarenja.
Šta sad slušam? Sve što sam spomenuo. Istina, nešto užasno rijetko, kad me pukne 'naka nostalgija, a nešto redovno, klasičnu muziku, npr. U posljednje vrijeme izuzetno mi paše klupska muzika (Caffe del Mar, Caffe Solaire, Real Ibiza...), te pravac (ništa ne znam o njemu) čiji je jedan od predstavnika Thivery Corporation; ovaj tip muzike uglavnom slušam kad radim (a stalno nešto radim).
I, na koncu, klasična muzika. Znam prepoznati sa sigurnošću svega nekoliko kompozicija, a jednu znam i odsvirati u kompletu: Beethowenovu Mjesečevu sonatu. Klasiku slušam redovno, ali ne mogu reći moj omiljeni kompozitor je taj i taj. Zato za sebe kažem da sam muzički neobrazovan i strašno mi je žao zbog toga. Srednji stalež, ideologizirano (čitaj – ateističko-materijalistički intonirano) obrazovanje, u kojem su ocjene iz umjetničkih predmeta bile opisne, očito je, platilli su danak. Stomak me zaboli kada shvatim da se naša južnoslavenska umjetnička zaostalost najbolje može očitati na odnosu prema klasičnoj muzici. Većina posjetilaca koncerata (uključujući i mene) ne zna prepoznati kraj stava od kraja kompozicije.
Bože, jesam li koga zaboravio? Nadam se da nisam.
Ne ponosim se što mi je muzički svijet “haotičan“ i nejasno definiran. Ali tako je.
[i]- Šta to govori o meni?
- Neću govoriti o sebi.
- A šta si do sada radio?
- Dobro pitanje. [/i]
Možda možete reći da ste se disciplinovali, da znate gdje idete, da kontrolišete vlastie emocije, novce, misli, energiju... I to je super. I ja se trudim u tom pravcu. Ali muzika je došla iz bezgraničnog kosmosa i ja nemam namjeru da kontrolišem emotivne i misaone refleksije spram nje. Ja muziku volim.
Ona nas podsjeća da će, kad se završe svi unutaranji i vanjski nesporazumi, kada se saberu i retrospektiraju sve naše iskorištene mogućnosti, na kraju - na Danu Vjere, rezultat biti pravedan, radostan i lijep. Molim te, Bože!

24.03.2005.

Stražari mog svijeta V

Neovisno od YU muzičke scene, ali u vezi sa stilom koji je dobio blaže punk vaijante, moj muzički svijet je začinjen i grupom The Cure. Prvo što sam čuo od njih bio je album Disentigration (The Same Deep Water As You, Disentigration, Prayers For Rain, Fascination Street), a kasnije sam se osvrnuo na njihove starije kompozicije i fascinirao, između ostalih, pjesmom Killing An Arab, inspirisanu Kamijevim “Strancem“. Tek sada, istina ovlaš i bez relevantnijih argumenata, vidim vezu kako evropskog punka, tako i “Novog talasa“, sa jednim općim osjećajem baštinjenim u Sartrovoj filozofiji i “egzistencijalnom grču“ koji je, vjerovatno, bio neki unutrašnji glas - nagovještaj tektonskih poremećaja u političkom i ideološkom smislu, od Zapada i Istoka “neovisnoj“ jugoslovenskoj državi, na mikro-planu, i porasta terorizma, na globalnom planu.

Iako mi je njeno ime bilo poznato, Kate Bush sam prvi put čuo, bolje reći prepoznao, kao vojnik JNA. Jedan dječko iz BG dadne mi kasetu da slušam, kompilacija Joy Division, Midnight Oil, The Cure i... Kate Bush (Running Up That Hill, Cloudbusting, Jig Of Life) . Ne volim kada žena bijesni, ali kada to radi Kate Bush (ili Bjork i Tori Amos) onda to definitivno ima puni smisao. Na spomenutoj kaseti je bila jedna od mojih top pjesama – Army Dreamers; naslov pjesme, uzimajući u obzir njen tekst, oličenje je složenosti Kateinog umjetničkog izraza. Pjesmu, nažalost, nemam u audio formatu. (Imam je u .gp4, ako neko koristi Guitar-pro neka mi kaže, poslat ću mu. Zanimljiva je i priča o mojim susretima sa tom pjesmom... Možda je nekad ispričam. Njena poenta je – slučajnost ne postoji.) U JNA, van vlastite komforne zone, shvatit ću da strašno volim U2. I legendarne Irce nisam htio svojevremeno slušati zato što je čitava Gimnazija “Meša Selimović“ bila išarana njihovim simbolom, tj. zato što su na koricama Amrinih, Neveninih, Sandrinih, Azrinih, Edininih... svesaka bile nalijepljenje sličice sa Boninim likom. Hvala Bogu, nisam platio cijenu tinejdžerske glupe ljubomore. Posuo sam se pepelom po glavi i pažljivo preslušao U2 (Party Girl, Love Comes Tumbling, New Years Day, I Still Haven't Found, Sunday Bloody Sunday). Naravno da sam se, kao i svaki fini mladić, duboko naklonio Ircima, te shvatio da me taj ostrvski šarm neobično privlači. Tako ću doći do Enyae (Carribean Blue, Exile, Cursum Perficio), Loreenae McKennitt (Coventry Carol, All Souls Night, Snow, Prospero's speech) i djelimično Poguesa. Stilski potpuno različiti, svako od njih je zauzeo značajno mjesto u mom muzičkom svijetu.

Neposredno pred rat, kao student elektrotehnike, onako tehnički i šanerski, provodit ću se na blago dekadentnim zabavama sa jednim poznanikom iz JNA, a kasnije kolegom na faksu. Ozbiljni studenti, redovno smo išli na predavanja i vježbe, poslije kojih smo svaku noć, bez izuzetka, posjećivali gradske kafiće u kojima smo filozofski promišljeno, a sa ratnim slovenačkim pedigreom (tamo smo obojica služili vojsku), odbacivali svaki vid zabrinutosti za novonastalu situaciju u Bosni. Dobro smo vidjeli šta će se desiti, ali nismo željeli da vidimo. Laškim pivama i melodijama Depeche Modes (Enjoy The Silence, Never Let me Down Again, Policy Of Truth), topili smo u podsvijest spomenuti “unutrašnji glas“. Večeri bismo završavali u diskoteci (tada normalnoj, danas je to, kao i u ostalim gradovima, “turbofolkoteka“), u kojoj su se vrtjeli tadašnji hitovi sa MTV-a (meni u lijepom sjećanju ostali Army Of Lovers i Sheakspear's Sisters) i u kojoj smo totalno opušteni, nasmijani, sa svjesnom odlukom da budemo “bez brige i pameti“, pjevali:
“I'm taking a ride with my best friends / I hope he never let me down again... “

U ratu nisam slušao muziku – osim sevdalinke. Jačala mi moral i stavljala zastor pred balilukom (Mislim na Bosance koji se na ulicama nisu sklanjali pred borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, a od iste bježali po Bosni i van nje, te na devijacije uzrokovane “lepobrenizacijom“ islamsko-orijentalne kulture u Našoj dragoj, jadu i čemeru očitavnom u našem upornom i glupom očekivanju da nam sloboda i blagostanje padnu sa Neba.) Vlastiti svijet, pa i muzički, stavio sam na stand by (ne kajem se zbog toga!).

Ipak, tamo negdje pred poečtak daytonskog mira, upoznam jednog vezistu. Naime, odem do njega da tražim mlin za kahvu, kad - vidim na TV-u koncert klasične muzike, a on se zavalio u krevet i gleda. Prijatno me iznenadi informacija da sluša klasiku i odlučimo da se družimo. On me upoznao sa Caveom. “Princ tame“ jeste paradigma negativnog adlera. Ali ne ona dosadna i kukavna, nego ona koja mora egzistirati i, Bog zna zbog kojeg razloga, transformirati se u razne oblike, motivirati promjene u ponašanju, postojati kao neka vrsta podsjećanja da ne moram biti anđeo, ili, kako bi to Rammstein lijepo rekao:
“Got weis ich will kein engel sein! “ (Bog zna da ne želim postati anđeo.)
Plašila me moja sposobnost da uživam u Caveu (Mercy Seat, I Head A Dream Joe, Christina Astonishing, Mercy, Jon Fin's wife, Hammer Song...), ali citirani stih Rammsteina mi je pomogao da shvatim kako razloga za strah nema. Da me ne shvatite pogrešno – postoji nešto što se zove “estetika ružnog“, utemeljio ju je Bodler (francuski simbolizam u književnosti); usuđujem se reći da postoji i “estetika tužnog“ (prema mom skromnom mišljenju, predstavnik bi mogao biti Francesco Petrarka), ali i “estetika mračnog“ – e tu je na tronu Nick Cave. Ima jedan fantastičan esej o mračnoj strani ljudske prirode, te u kojem zauzima stajalište da nas sam Bog podržava u izražavanju mentalnih devijacija u nama. Nisam siguran da bih sa mojim dragim Caveom podijelio mišljenje o tome... Naći ću vremena pa malo više pisati o njemu. Zaslužuje zaseban post. Ali, drugom prilikom... (Kraj u sljedećem nastavku.)

23.03.2005.

Stražari moga svijeta IV

Svojevremeno sam bio nepodnošljiv – ljude sam dijelio na one koji slušaju ili ne, određenu vrstu muzike. Čak sam se u fazi moje naklonosti ka tvrđim rifovima i zaljubio u jednu djevojku samo zato što sluša “Scorpions“ i svira gitaru. (OK, nije sam to, bila je lijepa.) Zabavljali smo se svega tri dana. Kad sam je poljubio, optužila me da mislim samo na “ono“, a meni “to“, uistinu, nije bio priroritet (zbog čega su me najbliži jarani optužili za nedostatak osjećaja za realnost), pa sam zbog njene reakcije došao do zaključka da nema dream, da ne razumije “Holiday“, da je bezze... Kao tinejdžer iz hira sam govorio, ali danas ozbiljno stojim iza stajališta koje kaže da kroz muziku koju slušamo otkrivamo dobar dio sebe, u najmanju ruku naš emotivni refleks na postojanost. Naravno da ljude više ne dijelim spram muzičkih opredjeljenja, ali važno mi je kad mi neko kaže slušam, ili ne slušam, Thievery Corporation, npr. To nema veze sa etikom, ali je duboko sljubljeno sa estetikom. A ja volim lijepo, i nije mi se s tim zezati. (Zato je fantastično što postoji mogućnost da šaljemo pjesme jedni drugima i na taj način otkrivamo naš(e) svijet(ove).)

Kada su legendarni Džoni i Azra bili na kraju karijere i izdali četverostruki album “Zadovoljština“, ja sam ih tek tada počeo ozbiljnije slušati. Osim “Balkana“ i “A šta da radim“, poznata mi je bila samo pjesma “Kao i jučer“. Pojma nisam imao o čemu pjeva, ništa ga nisam razumio, ali sam u sevdah pad'o kad bih je čuo. A kada sam progutao “Ravno do dna“ (nabrajanje Azrinih pjesama uzelo bi puno prostora na postu) postao sam, sada znam da se to tako zove, Džonijev idolopoklonik. Ludilo! Na ovom svijetu su postojali samo Branimir Džoni Štulić i “Azra“, ostalo na YU sceni su samo varijacije na temu. Na jakni sam imao bedž sa njegovim likom (kratko ošišan i tamne naočari) koji bi mi davao moral u trenucima tinejdžerske malodušnosti. Kad sve krene nizbrdo, kada 'nemoć pretvara snagu u bol', nema veze... Džoni je tu negdje, “na ovom bezveznom svijetu kojim hodaju tzv. ljudi, ravnodušne kreature koje 'vide trn u tuđem, a ne vide balvan u svom oku', 'ljudi bez kalibra i bez ideja' što nam 'ufuravaju istine crno-bijele'. “Strašno me je pogodila istina da je Džoni, onda kada sam ga počeo slušati, za muzičku scenu bivše Jugoslavije počeo da hlapi – na njegovom posljednjem koncertu u Tuzli bilo je svega oko hiljadu ljudi i to na parteru. Tribine su bukvalno bile prazne. Bio je odradio svoje, a meni ostao i dan-danas legenda koja teško da će umrijeti. Skoro sam sa jaranom, sasvim spontano, napravio pravi Džoni – party. Pjevali smo pjesme koje sumnjam da ćemo zaboraviti, smijali se i bilo nam baš dobro. Džonija i danas slušaju tinejdžeri. Vrti mi se po glavi misao da ga uvrstim u program literarne sekcije i, pored ostalih predstavnika “Novog talasa“, obrađujem sa svojim učenicima.

“Novi talas“ je fenomen kojem se tek sada, nadam se, počeo davati ozbiljniji značaj u rekonstrukciji (sub)kulturnog jugoslovenskog ozračja u zadnje dvije decenije 20. stoljeća – pogledajte film “Sretno dijete“. Paralelno s Azrom, vaš adler je bitno drukčije, ali sa ništa manje intenziteta, ljubio EKV (Sinhro, Ljubav, Glad, Pored mene, Sarajevo). Ljudi sa kojima sam najviše vremena provodio, nisu bili ljubitelji Milanovih nerazumljivih stihova (Promenit ću svet do kraja pesme / igrat ću pijani ples u ritmu vetra / pustit ću sunce da topi ljubav...) niti Bojanovih i Margetinih čudnih pogleda. A ja sam se ložio! Ni ja nisam baš razumio, ali me nosila atmosfera. Tuzla nikada nije imala artikulirano kulturno mnijenje, a profesori u školama su imali neke svoje problemčiće, tako da su štovaoci “talasanja“ bili prepuštni fantastičnom glasu pokojnog Milana i nekom duhovnom buntu koji je čitavom Novom talasu (ne samo EKV-u) obezbijedio status posljednjeg Mohikanca na braniku urbanog mentaliteta Južnih Slavena. EKV mi je osvijetlila put do Okotbra 1864 (Sam), Idola (Maljčiki, Mali čovek želi preko crte), Električnog orgazma (Krokodili dolaze, Moje su nebo vezali žicom), Discipline kičme, Partibrejkersa, te, na zapad do Haustora (Ja sam bio pogrešan, Treći svijet), Prljavog kazališta (Crno bijeli svijet), Parafa, Laibacha, a iz Slovenije na krajnji jug bivše države, Makedoniju i, ako sam dobro informisan, danas zaboravljene čestite i moćne grupe Mizar. Obilazeći van svoje avlije shvatim da se 120 km od moga grada dešava ako ne veće, a onda jednako valitetno “talasanje“ - sjeća li se iko grupe SCH? Da li nam je poznat njihov koncert u Beogradu, održan 1988. (ili 1989.) na kojem je transparirana bosanska srednjevjekovna ikonografija – niko nije imao pojma o “ljiljanima“, a “ludi“ Senad i SCH su ih tada nosali po Beogradu? Centar svijeta - Sarajevo, dalo je i Elvisa, Zabranjeno pušenje, Major, bosansku varijantu spontanog i, rigidnom komunističkom ideologijom izazavnog, talasanja zdravih i urbanih umova. Evo me, odo' u politiku.... Priča o “Novom talasu“ je za mene jako važna. Ta muzika je uspjela objediniti kako moju individualnost, tako i potrebu da se participira u okruženju koje je, sviđalo se ono tebi ili ne, ipak dio tebe a i ti njega... (Nastavit će se...)

22.03.2005.

Stražari moga svijeta III – komandant straže

...Dolazi jaran kod mene i nosi neku ploču. Veli da je Boki poklonio njegovoj sestri za rođendan, a ona nema gramofona, pa je on donio da vidimo “šta je to“. Plav omot i neki muški lik u rasteru. Pjesama, svega šest. Jedna preko 7 minuta: Velim mu: “Hej, imam prijedlog, al' nemoj se smijat'. Haj' sad' pustimo ovu najdužu i maštamo. Poslije jedan drugom ispričamo šta smo sanjali. “ Bio je to Mike Oldfield i album “Discoevry“, a “najduža pjesma“ je, zapravo, bio instrumental “The Lake“. Maštali smo o ženama svojih snova. Njegova se iznenada pojavila na “Tenisu", a ja sam svoju posmatrao kako šeta morskom plažom. (Priznajem da je njegov dream bio originalan, a moj klasičan i stereotipan.)

“The Lake“, tako, postaje samo moj instrumental. Koga god sam pitao je li ga čuo, svi su davali negativne odgovore. Čak i oni koji su nešto znali o Oldfieldu, zaustavljali su se na “Shadows on the wall“, “To France“, ili, u nešto boljem slučaju, na “Tubular bells“, dok su ozbiljniji pričali o “Amaroku“. Ali niko, do dana današnjeg, nije mi spominjao “Jezero“. (Nema slučajnosti u životu. U vizuelnom smislu, moj svijet se krije ispod planine u valovima i jezerskoj hladnoći koja grije srce (kad nadjem prikladnu fotografiu, postavit ću je). A to jezero, opet, zaštitni je znak mjesta odakle su moji roditelji i komplet familija.)

Mike Oldfield, tako, postaje simbolom moje individualnosti, estetske senzibilnosti, najdubljih emocija neodvojivih od najvažnije odluke u životu – da se pokorim Bogu. Za Oldfieldovu muziku, vezan je onaj neponovljivi adler. Ostali vidovi moga bitisanja, na ovaj ili onaj način, kada je muzika u pitanju, daju se logički objasniti. Ali ne i kada je po srijedi Oldfieldova muzika! (evo mi se plače...) Teško mi je znati zbog čega me je Bog stvorio, i dalje tragam za “svrhom svoga postojanja“ (Jim Dornan). Jedino što sigurno znam da želim je da plovim ka Sjevernom polu, i da, sa nekih zvučnika na brodu, do mene dopiru zvuci Ommadawn, raznih varijacija “cjevastih zvona“, Incantations, Foreign Afair, Good News... te da mi, kada se vratim u redovne ratove sa sobom i svijetom, potrebnu snagu uvijek i iznova ulijevaju Five Miles Out, Tubular Bells III... a misaonim paradigmama potrebnu svježinu omoguće melodije Amaroka. Oldfield je potpuno po strani od svih ostalih muzičkih pravaca koje strašno volim i koji me definiraju. Ali je, ponavljam, on komandant straže moga muzičkog svijeta.

Evo me opet na blogu... Oldfield mi je pomogao da shvatim kako se ne moram plaho sekirati kad neko ne sluša istu muziku kao i ja...(Nastavit će se)

21.03.2005.

Stražari moga svijeta II

...Gimnazijski šminkeri su slušali istu muziku, a ja sa njima nisam želio ništa dijeliti; odlučio sam napraviti promjenu. Odmetnuo sam se i počeo izlaziti sa rajom iz Elektrotehničkog školskog centra. Bili su to pravi momci, sa dugim kosama, farmerkama iz “Varteksa” a ne iz Trsta, često bez prednjih zuba (izgubljenih u prvim tučama). Psovali su, pušili, pili prve pive ali neki visoki etički kodeks –Sve za raju - oduševljavao me i prihvatio sam njihova pravila igre: odbacio sam “šminkersku” muziku, a drug iz razreda, za rođendan mi je poklonio ploču Iron Maiden “Piece Of Mind”. Agresivnost i mistične fotografije sa ploča hranile su bunt protiv neuništivih pravila elitizma, za tinejdžere '80.-ih oličenih u tuzlanskoj gimnaziji. Sa gramofona je drečalo: Aaaaaaaa – lek – san – dar the greeeaaaaaat....!, a pesnice su mi se stiskale kada bih slušao solaže (Phantom Of The Opera, Seventh Son of Seventh Son)... Ubrzo je uslijedilo upoznavanje sa Scorpionsima, Deep Purpleom... Njemački hard-rockeri postaju moj zaštitni znak (Love at First Sting, Holiday, Bad Boys Runing Wild, Fly to The Sky), a nezaobilazni Zepelini (Stairways to Heaven), Purple (Childe In Time, Soldier Of Fortune) tjeraju me da odsviram prve akorde. Najprije rifovi (a šta bi drugo, nego Smoke On The Water), a zatim i prvi akordi. (Balkan, Krivo je more, Jedina moja, Neda)

Uz gitaru, počelo je moje vraćanje “korijenima”. Da nije lijepo odbaciti domaću produkciju, naučio me Lepi, jedini pravi tuzlanski sljedbenik “New primitivsa”, subkulturnog fenomena koji, na našu bosansku žalost, još uvijek nije dovoljno istražen (By the way, imam snažnu želju da to uradim ja, al' nemam kad'!) Uz ploče Riblje čorbe i Bijelog dugmeta (Gdje da kreneš u ovo strašno doba), počeli su se slagati i vinili Zabranjenog pušenja, Plavog orkestra, Crvene jabuke, Merlina (Kokuzna vremena – jedino je što od Merlina mogu slušati), zaboravljeni Gorki šečer.... dok je moj prvi samostalni odlazak kod druga u Beograd, preko subote i nedjelje (kao alternativa ispunjenja mamine želje da odustanem od odlaska na derbi Zvijezda – Partizan) obilježen kupovinom ploče Dire Straits: “Brothers In Arms”. Mark Knopfler, kako svirkom tako i pjevanjem, motivira me da naučim praviti distinkciju između onoga što ja volim slušati i onoga što je kvalitet...

Sebi sam priznao da mi je muzika pola mog života, kada sam prvi put čuo kompozicije čovjeka (o njemu u sljedećem postu) koji, prema mom laičkom razumijevanju, daje novu dimenziju muzici. Djetinjast je bio put do njega. Naime, moja raja izlazila je na “Tenis“, tada ofucan i “umoren“ nekada kultni tuzlanski kafić. Međutim, tamo je izlazila starija raja, njih nekoliko, sa kojima će nas spojiti sestra jednog od nas. Pratili su količine ispijenih piva, vina, a nerijetko i žestokih pića i na vrijeme nas, lijepim riječima, zaustavljali. Pitali su nas šta slušamo i šta čitamo. Počastvovani njihovim pitanjima, ponosno smo odgovarali da ne čitamo ništa i da slušamo, naravno, rock i metal. Tada mi nisu bili jasni njihovi osmijesi i tapšanja po ramenima. Boki, jedan od njih, u trenucima kada bi ga malo “ufatilo“, pričao bi o nekakvim koncertima koji se organizuju, ni manje ni više, nego u crkvama (Titovim omladincima anatemisanim mjestima, a upravo je to bio razlog za širenje naših očiju i čuljenje ušiju – nek' je kontra, pa šta god da je!). Nekoliko večeri nam je trebalo da razumijemo riječi koje je Boki, zaplićući jezikom, izgovarao: psihodelija i Tangerine dream; Vangelis, Jean Michaele Jar... Sve same nepoznanice. Daj' vam! Teško je bilo doći do tih ploča, ali Boki je imao kasete. Nisam ih smio slušati u sobi, da me starci ne pitaju puno, pa sam se sa malim vokmenom, koji je imao zvučnike (a bez slušalica), zatvarao u toalet i slušao... Tada sam prvi put osjetio da smo muzika i ja sami. Samopuzdanje je raslo, mada sam nakon desetak minuta tzv. psihodelicne muzike, pritiskao “stop“... (Nastavit će se)

20.03.2005.

Stražari moga svijeta I

Dragi čitaoci ovoga bloga. U nekoliko nastavaka, prenosim vam tekst koji sam napisao u nastojanju da izrazim koja i kakva muzika je odigrala kljucnu ulogu u stvaranju moga svijeta. Tacnije, muzika je gradila bazicno jezgro iz koje isijavaju adlerove misli i osjecaji, što s vama želim podijeliti. Nije riječ o strateški osmišljenom muzičkom obrazovanju. Kao što ćete vidjeti, sve je to nekako prilično haotično, nagomilano, ali meni veoma drago. U zagradama su pjesme i kompozicije koje mi puno znače. Nadam se da će ih postovi koji slijede bar malkice reinkarnirati u vasim srcima i glavama.

Najprije, evo vam jedna pjesma

Moje prve reakcije na note, bile su praćene suzama zbog teških sudbina partizana, o kojima mi se pjevalo dok su me uspavljivali (Konjuh planinom). Težu melanholiju u meni su izazivala i prelijepa sijela, pravi mali komšijski koncerti, koji su se svojevremeno organizirali u našem stanu, skoro jednom sedmično. Čika Izo, koji je prebirao po gitari kao po harfi, i moja mama, koja je prekrasnim glasom interpretirala Isovića, Imamovića, Bebu Selimović, te izvođače crnogorskih muzičkih statusnih simbola (Još ne sviće rujna zora, Razbolje se zorna Zorka, Montenegro), bacali su u sevdah pola kućnog savjeta. Neki dan mi bljesnu da sam tim prigodama, kao predškolarac, redovno bježao u drugu sobu i plakao. Neka čudna tuga me obuzimala od tih tonova sevdaha, mada mi tada nije bilo jasno zašto Ali-paša pati zbog Mare, niti sam razumio savjet-konstataciju kralja Nikole svojoj “šćeri” Zorki, koja pati od ljubavnih jada: Svaka rana pokraj srca, a srčana posred srca.

Pod uticajem jedne zemljakinje, koja je stanovala kod nas tokom studija medicine, moj autonomni muzički svijet počeo se razvijati prvim akordima Miladina Šobića (Ne pokušavaj mijenjat me, Opet krivi tip), Zane Nimani (Dodirni mi kolena, Via Amerika, Jabuke i vino), preko Riblje Čorbe (Na zapadu ništa novo, Pravila, Egoista), a prve samostalne korake pravit će do Beatlesa (Eleanora Rigby) i, krajem osnovne škole, zaokrenuti ka tadašnjim trendovima oličenim u Falcu (Amadeus, Männer Des Westens – Any Kind of Land), Duran Duran (The Reflex, Union Of the Snake; Wild Boys), i transformirati se u aktuelnu break dance muziku; hitovi iz tog vremena (One Night In Bangkok, Sajgon, In Zair....) služit će nam da pravimo upijače, helikoptere, stoj na ruci, okret na glavi.... (Ovaj period, obilježit će i Santana, tačnije instrumental kojim je počinjala moja omiljena radio-emisija “Noćni program Radio Beograda”, te pjesme predstavnika “Novog talasa” koje sam pratio na legendarnoj TV-emisiji “Hit meseca”, a na koje ću ozbiljnije reagovati znatno kasnije.) Kraj osmogodišnjeg školovanja obilježit će Plavi orkestar, Elvis J. Kurtović i Zabranjeno pušenje, koje sam tada odbacivao, budući previše prosti za mene. Nastavio sam prateći mainstream: Samanta Fox (Touch Me), Madona (La isla bonita), Europe (The Final Of Countdown), te soundtrackove iz “Vatrene ulice”, “Footloose” i “Top Gun”. Iz tog glavnog toka za sebe sam izdvojio Kim Wilde (Keep Me Hanging On, Shangri la, Suburbs of Moscow), jer sam u njenim očima vidio ono što adler danas traži od žensa. Slike britanske pop-zvijezde, iskružene iz muzičkih magazina (“Rock”, “Bravo”), i danas su u mom foto-albumu, na prvoj strani, prije fotografija rodbine, prijatelja, dragih ljudi... Baš sam bio zaljubljen u Kim Wilde, i tu ljubav nisam dijelio sa prijateljima koji su također sanjali o njoj...(Nastavit ce se)

16.03.2005.

Stupas ja!

Nisam od onih sto lamentuju za djetinjstvom. Ono, tipa:
"Joooj, sjecas se kad smo (bla, bla...)"
Ne, ne... Nista nemam protiv djecijeg dozivljaja svijeta. Naprotiv! Upravo ja se trudim da ocuvam dijete u sebi, onu njegovu radoznalost i (pozitivno) cudjenje nad svijetom i ljudima. OK, tesko mi ide, ali se makar trudim. Znam da sam dobar u tome kada dozivim onaj poznati "aha" efekat. Nazalost, dugo mi se nije desio. Uglavnom reagujem na sljedeci nacin:
"Hm, ma znam, znam, jasno mi je..."
Znam, malo sutra! Obicno kad mislim da znam desi mi se nesto zbog cega izgovaram:
"E pa mislio sam da me nista ne moze iznenaditi, ali ovo, ljudi moji, stvarno mi ne ide u glavu! Pa kako neko moze biti tako (zloban, glup, nezahvalan, dosadan, proklet itd.)..."
Slijedi dalje klasicna negativa, koja adleru kvasi krila. A on to ne voli.
A ne volim ni kada drugima pricam da trebaju planirati vrijeme, da za sva zadovoljstva postoji trenutak, a ja sam ne sprovodim u praksu umnosti koje nesebicno dijelim. Tako sam imao dovoljno vremena da uradim ono sto moram zavrsiti, ali ne...
"Pobjeci ce mi Orca, Jazzer, Pretekst, Tratincica, Nenanana, Biljka i ostali cije blogove citam. De da vidim sta rade, pa cu onda..."
A onda zaglavim na chatu do 03:00, 04:00, citam sve i svasta, da vidim, da mi sta ne promakne. I kada se to desi, "dead-line" te pukne po glavi i ne da ti da dises. Padne ti, onda, na pamet djecija igra zmire i legendarno "Stupas ja!" Ovaj post ima samo tu funkciju, da se stupasim. Da vam posaljem osmijehe, poljupce, pozitivne misli i nadu - koja daje (a meni susi) krila.

Ljubi vas vas adler.

Odo' sad da vidim sta ste pisali. Kratko, valja pajkit' i radit' i ratovati protiv vlastite ljenosti. Kao Aleksandar Veliki, ratovati i raditi!

11.03.2005.

Sa zakasnjenjem ostvaren djecacki san

Osjetit cete, ili ne, kako se i veceras blago patim. Na silu hocu i hocu da nesto postavim na blog, Sve me neki glupi i bezrazlozni strah da ce me virtualni poznanici prestati "klikati" ako uskoro ne naidju na novi post. Zurim...
Joooj, necu stic' napisat' nista sto bi mi se svidjelo... Eh, uvijek radim neke gluposti koje moram da radim, al' moram, valja zivjet'. Boze, nikad nemam vremena za sebe. I, evo, konacno mi dade mogucnost za izrazavanje, makar ono bilo instant, a ja opet nemam vremena... Dokle!

A onaj adler, koji je puno prezivio i prozivio, vidio, procitao i cuo, i koji sa sigurnoscu moze reci da neke stvari uistinu zna, zavalio se na kauc i zijevajuci konstatuje:
- Neka te, eagletz, ne s... Znas da je u sustini svake tvoje kuknjave – strah. Haj' sad, napisi taj post i za poslom. Ili
spavaj, da bi sutra odmoran obavljao redovne obaveze, ili se ostavi bloga. Nece, ba, nista pobjec'. I da hoce, tebe tvoje ceka.


U pravu je adler, ali zivot po nacelima univerzalnih mudrosti nije moguce zivjeti na silu. Mozak jeste razumio moc sudbine, ali u mome bicu ce se ona internalizirati tek kada prodjem dovoljan broj razocarenja i kad shvatim da blagi uzdasi ceznje (osim onih za Vjecnim Bogom) jesu odlika ljudi koji su iznevjerili vjeru u sebe i moc koja je ljudskom bicu data, iliti "nesanjara", kako ih je divno nazvala Nenanana (odgovarajuci na pitanje "Ko ne voli Kuma? "). Zato, zurim, hocu da se patim i plasim da mi blogeri ne pobjegnu... Neka tebe, adleru! Mene pusti da me bude strah kako ce vec sutra biti kasno da konstatujem kako se snovi ostvaruju sa blagim zakasnjenjem.

Da, skoro svi moji snovi su se ostvarili kada sam odustao od njih. Npr., san da budem neki cool radio-voditelj, da me tokom programa nazove neka djevojka, da pocnemo pricati preko telefona, da se upoznamo, zavolimo i da dalje bude povijest.

Taj san mi se rodio kada sam gledao prvu epizodu "Poziv u ponoć" i legendarnog Jack Killiana. Sjecate li se: "Good night America, wherever you are!" Za one koji se ne sjecaju: Jack je bivsi cuvar zakona koji pocinje raditi na jednoj radio-stanici nocni kontakt program. Svaka epizoda je prica koja friskog novinara ponovo vraca u ulogu policajca, a fabule su motivirane pozivom nekog od slusatelja emisije koji ga informise o desenom silovanju, napastvovanju, ubistvu, samoubistvu itd., a koje ce rijesiti upravo on Jack Killian.

Ali, nijedna epizoda nije imala takav uticaj na mene kao prva. Jack, naime, pocinje raditi kao radio-voditelj upravo u vrijeme kada se u New Yorku svake veceri desava jedno ubistvo. Svake veceri biva ubijen jedan srednjovjecni muskarac. Jedina veza medju ubijenima je – ozenjeni su. Jacku se u program javlja ubica. Zena! Otvoreno kaze da ih ona ubija. Kako i zasto? Maskirana u prostitutku ulazi u automobile muskaraca od kojih kroz neformalan razgovor saznaje da su ozenjeni. Kada joj konzumenti ulicnih ljubavnih usluga na njeno pitanje: "Zasto varate svoju zenu? " odgovore konstatacijom: "To nije tvoj problem." ili osmijehom tipa – vid' ove budale, ona vadi pistolj i ubija ih. Sve to otvoreno kaze Jacku i izrazava zelju da ga upozna jer vjeruje da je upravo on muskarac njenih snova, njen princ na bijelom konju. Dogovaraju susret. Jack (naravno, naoruzan) ulazi u stan ispunjen vostanim figurama mladenaca, obasjanim stotinama svijeca. Kraj prozora, u vjencanici, stoji ona. Jack misli da je i to vostana figura. Medjutim: "Jack!", sapatom ga poziva i baca bidermajer prema njemu. Jack gleda u cvijece, ali iskusni policajac brzo vraca pogled i uocava srebreni kolt uperen u njega. Hitro vadi svoj "gun" i pogadja je. Snazan udar magnuma izbacuje tijelo kroz prozor, a njen pistolj pada na pod. Jack otvara kolt i uocava da u njemu nema nijednog metka.

Te veceri dugo nisam zaspao. Petnestogodisnji djecak je poslije prve epizode americke serije s neki cudnim olaksanjem dugo gledao u zvijezde.

Zavrsit cu gimnaziju, odsluziti JNA, upisati fakultet i poceti da zivim. A onda je dosao rat. Odustanem od svih snova! No, poslije rata se zakopani, s neki cudnim olaksanjem s neki cudnim olaksanjem "Jack Kilian san", ostvari.

Nakon demobiliyacije zaposlio sam se na jednom radiju – urednik informativno-politickog programa. Ipak, uspavani adler se u meni poceo buditi (rat je zavrsen, pa sam stidno poceo da se okrecem sebi i svom svijetu) i svojim krmeljanjem me natjerao da zamolim glavnog urednika za dva sata programa u kojem cu voditi top listu "Neiskvarenog rocka, sympho rocka i alternativne muzike – Top 20". Bila mi je ta emisija prostor za izivljavanje svih natalozenih emocija koje nisu imale izravnu vezu sa novom (citaj – ruralnom, Ceciniziranom i Jeleniziranom) kulturom zivljenja. Dobra muzika, gradski svijet zove i zahvaljuje, dobro meni – pravo. Al' engleski mi u to doba i nije bio jaca strana. Tako sam Caveov hit "Where the wild roses grow" najavljivao ovako: "Na 6. mjestu izvanredni Kejv i Kajli Minoug sa pjesmom – Ver d vild rozes grau." Zvoni telefon. Smireni djecko za miks-pultom veli da je za mene, off-line. Zenski glas:
- Halo!
- Halo, je l' to covjek koji vodi emisiju "Top 20"?
- Da, ja sam.
- E, stari, super si! Stvarno... Odusevljena sam. Inace
ne slusam radio, ali tvoju emisiju redovno pratim.
- Koju emisiju? Je l' onu "Svi mi jos dugujemo Bosni", il'
ovu sto ide?
- Ma, nemam pojma za tu prvu sto si je spomenuo...
Mislim na ovu top listu. Hej, odmaras me.
- Hvala, hvala...
- Ali, moram ti nesto reci.
- Kazi!
- Al' nemoj se ubehutit'!
- Slobodno reci.
- Je l' de, engleski ti nije bas jaca strana?
- (crvenim se)
- Ne kaze se Ver d vild rozes grau, vec Ver d
vajld rouses grou! Molim te, nemoj da te ovo
demotivira. Super si! Ali, de nek ti neko, ako nisi
siguran, kaze kako se izgovaraju neki naslovi na
engleskom.
- Hej, neces mi vjerovati, ali nimalo se ne ljutim.
Hvala ti puno. Kako se zoves?
- Selma! (ime izmisljeno, prim. eagletz)
- Selma, hvala ti i ostani sa nama.
- Ma hvala tebi, vracas mi volju za slusanjem radija.
- OK, slusaj nas i dalje. Hvala, jos jednom. Cao!
- Cao!


Isti dan ispricat cu zgodu jednom poznaniku: Radujem se kako u gradu jos uvijek postoje dobronamjerni ljudi cije kritike nemaju cilj unistavanje entuzijazam. Frajer se pobjednicki nasmije: "Selma je moja djevojka!" Veli mi jos da bi bilo dobro da je dovedem na "nas" (radio je bio nacionalni) jer trenutno prevodi vijesti sa engleskog na "njihovom" radiju (taj drugi radio je takodjer bio nacionalni), a steta da "nas" kvalitet sluzi "njima". Selma ce u medjuvremenu prekinuti sa mojim poznanikom, a ja cu je, uvjeren da mu cinim uslugu, pozvati i zaposliti. Fluidi, prica, fluidi, prica i – pocnemo se zabavljati. Vise od pet godina bili smo zajedno.

Djecacki san se ostvario, ali ja nisam bio posebno sretan i uzbudjen zbog toga. Mozda i zato sto je adler tada tek doruckovao.

08.03.2005.

DRAGE MOJE, SRETAN VAM 8. MART

Postovane blogerice,
priznajem da sam stotinu puta do sada cuo historiju 8. marta, ali nikako da je zapamtim. Priznajem da mi je Dan zena bio nebitan praznik, te da mi je isao na zivce. Ali, danas sam razmisljao...
Ne volim feministicke price (mada mi je feministicka teorija slatka i upotrebljiva za treniranje mozdanih vijuga), posebno ne ove bosankohercegovacke. Ali, uistinu, smatram da je vecina zena, generalno, u losoj poziciji. Mislim da im je nacinjeno strukturalno (citaj: stihijsko) nasilje, da im je oduzeto pravo da budu zene – Kraljice i cuvari Snova, Ljubavi i Porodice. Ne zelim pojasnjavati niti argumentovati svoje stajaliste, nije vrijeme za to. Samo vam, djevojke i zene, zelim cestitati 8. mart. Moj skroman dar za vas je jedan audio zapis i pjesma Ahmeda Muradbegovica, Bez sna.

S ljubavlju i postovanjem,
Vas adler

BEZ SNA

[i]Žene... nevidljive zvijezde... one
Sad, ko djeca hladnih tmina idu
Mrtvim svijetom, cute u tisini,
Kao sjenke pribite na zidu...

Zene! – vi ste svjetlo u mom
Duhu, ja vas pratim kao sjene,
Sto vam rastu pod nogama, tajnom
Srca svoga ja vas pratim – zene! –

Nocu, kad vas u daljini gledam,
Dok zubori mrtvog svijeta govor,
Ja osjecam na umornom celu
Vase ruke, kao srebren lovor...[/i]

P. S.
Zasto Muradbegovic? Zato sto je po srijedi jedan od rijetkih bosnjackih pisaca koji je svojevremeno (prva polovina 20. stoljeca) javno ustao protiv globlanog, (naravno, ne i institucionaliziranog, sto je tipicno za Bosnjake) bosansko-muslimanskog plana za «zastitu» zene i porodice od austrougarske (citaj: krscanske) civilizacije. U takvom socijalnom ozracju, ali i pod blagima uticajem poetike ekspresionizma u njegovoj poeziji, Muradbegovic je o zenama i spomenutom problemu, izmedju ostalih, napisao i pjesmu Bez sna.

06.03.2005.

“Nothing's gonna change my world!” (John Lenon)

Svjesno propustam fantasticnu priliku da, nakon skoro cetiri godine, odem u krevet prije ponoci. Spava mi se, hronicno, puno stresa na poslu i nevjerovatne emocionalne napetosti od kako sam na blogu... Medjutim strah od propustenih prilika me tjera da postavim nesto na Ponudi koju ne mozete odbiti. I evo me, buljim u monitor i tjeram se da ne budem od onih sto cekaju inspiraciju da postave nesto. Ne zelim umanjiti vaznost muzama, ali mozak radi kad mu naredite. Odnosno, u trenutku (inspiracije) se donosi odluka, a kasnije je rad, tehnika, pa opet rad, disciplina, tehnika, metode, Biljko! Suhoparno je, znam, ali ta hladnoca rada, sistema, discipline, emotivne distance, odmara. A meni se, evo, vristi... Strah me propustenih prilika. Ipak:

Rad! Gledanje u oci, u zvijezde, u daljinu, sve dok dok se tvoj um ne konektuje sa aktivnim umom (andjelima, prema Ibn Farabiju), koji tvoje vruce ccelo hlade krilima i ciste prostor od znanja koje nam ne treba. Pa onda opet rad, kratko gledanje u oci kroz koje probija druga polovina tvoga svijeta, pa opet – akcija. Just keep going, cujem pobjednike koji me motiviraju, one kojima je vristanje Petera Coxa (’’ I don't wanna have a right! I wanna be rich, I wanna be free!’’) ispunilo srce, a um natjeralo da se pokori Jedinom i prizna sebi vlastite slabosti i potrebu za Njegovom miloscu.

Rad – anestetik za adlerovu nelagodu izazvanu nemogucnoscu da svojim krilima pomiluje njena ramena, pogleda je u oci i krikne: Nista nece promijeniti moj svijet!

P.S.
Konvertovao sam kompoziciju koju sam spomenuo u posljednjem postu. Probajte klikom na Mellow - Instant Love (Andy Votel - remix) doci do nje i downloadovati je. Ako ne uspijete, poslat cu vam je.

03.03.2005.

MALI SAVJET ZA LIJECENJE STRAHA

Dragi moji,

oprostite sto cu biti nejasan i iracionalan. Ali, glede mog bloga o strahovima, zelim vam dati jedan veoma jednostavan savjet: Kada se uplasite da izrazite svoje osjecaje, nadjite CD Real Ibiza Chilling you softly, i na prvom CD-u nadjite 7. kompoziciju po redu. Jednostavno je pustite na PC-u, CD-playeru i sl. Moze i mp3, ako imate. Ne pitajte puno. Najjednostavnije stvari u zivotu su ujedno i najvece. Na njih ne treba traziti nikakav racionalan odgovor. Najvece ljubavi, mozda i ne moraju dozivjeti materijalizaciju.

Dakle, kada vas uhvati strah pustite spomenutu kompoziciju. I, vjerujte, ne boli.

Divno se osjecam!

Jos jednom se izvinjavam zbog nejasnosti! Ne trudite se da u ovom postu nadjete skrivene poruke - ne postoje i nisu moguce.

Bog neka nas cuva!

01.03.2005.

SLOVO O DJETETU SNOVA - ALEKSANDRU VELIKOM

Makedonska vojska je brojala 40 000, a perzijska 250 000 ljudi. Aleksandrovi vojnici su bili skepticni spram vizije njihovog kralja o osvajanju Babilona i Perzije. A on je imao plan za pobjedu nad mnogoljudnijom armijom – skinuti joj glavu, ubiti Darijusa, kralja Perzije. Kako? Aleksandar je izabrao najodanije njemu, one koji su vjerovali u njegov san i slijedili ga bezuslovno; bilo ih je oko stotinu. Ostatak njegove armije isprovocirat će najsnažnije jedinice protivničke vojske, perzijsku konjicu, da frontalno napadne Makedonce cime ce se otvoriti prostor Aleksandru da se priblizi Darijusu i ubije ga. Ali, brojniji Perzijanci ce pregaziti ostatak vojske mladoga kralja?! Nece! Velikan je znao kako zastiti veci dio svoje armije:

- Kada vas konjica napadne, izbacite svoja velika koplja pred njih!
- Ali, Aleksandre, protivnicki vojnici znaju da ih ona ne mogu sprijeciti u napredovanju.
- Vojnici znaju, ali konji ne znaju!

Plan je uspio. Aleksandar, doduse, nije ubio Darijusa (ovaj je pobjegao), sto nije sprijecilo Makedonce da udju u Babilon. Gdje je mladi kralj shvatio kako njegov ucitelj, Aristotel, nije bio u pravu kada je govorio o superiornosti Grka nad Azijatima. Posmatrajuci arhitektonska dostignuca i ljepotu grada, Aleksandar je razumio da svo barbarstvo Perzijanaca nije plod njihove inferiornosti, nego neznanja. Uspio je vidjeti kakav bi svijet izgledao kada bi se helenska kultura prosirila dalje na Istok. Vodjen tom vizijom napravio je velike promjene gdje god je njegova noga krocila. Imperija Aleksandra Makedonskog je pocela slabiti onog trenutka kada su njegovi najblizi saradnici prestali da dijele zajednicke snove i kada im je ljepota vidjenog osiromasila duse!

Nisam ni znao da je snimljen film o Aleksandru Velikom, i to u fantasticnoj produkciji Olivera Stonea. Upravo sam ga pogledao i sjetio se vlastitih snova. Vjerujem u njih i danas. Odrastao sam i shvatam da ih sam ne mogu ostvariti. Ali, jos uvijek nisam spreman uci u rat, jer tesko mi polazi za rukom da napravim nuzni emotivni otklon u sebi: snove cemo ostvariti ne sa onima sa kojima zelimo, nego sa onima sa kojima mozemo. Koji shvataju i vjeruju u rijeci vecine Bozijih poslanika:

Ako pokusas sacuvati svoj zivot, izgubit ces ga!

P. S. Post je dijelom inspirisan "biljkinim" postom Snovi, pa ga njoj posvecujem.

01.03.2005.

SRETAN 1. MART, DAN NEZAVISNOSTI

Draga moja domovino, sretan ti 1. mart, Dan nezavisnosti!
Prije tacno 14 godina, sjecam se, vukao sam za ruke mog najboljeg druga (koji nikako nije mogao (ili htio) da shvati da JNA nece cuvati tvoje gradove) da ide na Referendum za tvoju nezavisnost. Nikako se nije mogao oduprijeti, jer je sa mnom bio jos jedan drug. I kada smo dosli na mjesto glasanja, njemu se lice ozari:

-Eto! Ne mogu glasat' i da hocu. Bi' ja, al' ne mogu.

Nije ga bilo na spisku, jer mu je licna karta bila registrovana u Sarajevu, gdje je tada studirao. S njim sam, zemljo moja, bio drug od kada mi je zavezao pertle u prvom razredu osnovne, prije pocetka casa fizickog vaspitanja, jer ja to tada nisam znao sam uraditi. I bili smo zajedno sve dok prve granate nisu pale na moj grad. Otisao je, a nije mi se javio. I tako povrijedio mene, svog najboljeg druga, i osramotio pripadnike njegovog naroda koji su ostajali u tvojim gradovima i branili te i ginuli pod tvojom zastavom Do dana danasnjeg taj moj drug nije mi se javio. Cujem, od tetke frizerke, da je zavrsio neki fakultet, da se ozenio i da zivi u gradu iz kojeg je i moj omiljeni bend – EKV!
I to me, domovino, i danas boli. A ni sanjao nisam da moze biti ista gore od izdaje prijateljstva - a moze!
Nevjerovatno je, zemljo moja lijepa, koliko se majmuna i papaka usudilo da svoje postupke vezze za tvoje ime i za ime naroda koji zive odredjeni, pored stranih, i tvojim imenom. Papci, Bosno, rade strasne stvari - u ime etnicke ravnoteze prave eticki debalans: jucer je komandant tvojih najboljih sinova otisao u Den Haag, a to je pravo papanski jer se u ime zakona koji su pravili ljudi, zanemaruju zakoni koje je postavio Bog – da te branimo.
Helem, domovino, uhvatih se kako sam malkice patetican u ovoj cetitci za Dan tvoje nezavisnosti. A ti znas da moju bol moze zalijeciti samo snaga i moc u rukama dobrih ljudi, tvojih dobrih Bosnjana, a ne papaka. Zato ti evo poklon od mene – grb najplemenitije snage koja se ikada javila na prostorima juznih Slavena.

[i] SRETAN VAM 1. MART, DAN NEZAVISNOSTI
BOSNE I HERCEGOVINE[/i]

Ponuda koju ne možete odbiti
<< 03/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


LINKOVI BLOGGER.BA

MOJI LINKOVI
Ćutim i slušam ih:

Jim and Nancy Dornan
Peter Cox
Robert Kiyosaki
Doug Wead

Quixtar-blog


Stražari mojih svjetova:

Mike Oldfield I
Mike Oldfield II

Nick Cave
Enya
Kate Bush - lyrics
Rammstein
Björk
Leonard Cohen I iII
Pink Floyd I i II
Depeche Mode I i II
Dire Straits/Mark Knopfler
EKV
Azra
Laibach I i II

Koristim:

Chromasia
Imageshack
Slibe
AcousticSpot
Prevođenje
MP3 1
MP3 1
MP3 2
Youtube
Tekstovi pjesama
Upload pjesmu ili što god hoćete ;)



Drugi blog:

Priznajmo vlastite strahove


Eagletz pisao:

"Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku."
"Ahmede, Muhammede..."
Probuđeni slavenski duh
"Gott weis ich will kein Engel Sein"
Slovo o startnoj poziciji
Yeah, God is Great!
Stražari moga svijeta I, II, III, IV, V i VI

E-mails:

eagle_tz@hotmail.com
eagletz@gmail.com

Napominjem da sam za kreiranje ovih mail-adresa iskoristio ime glavnog lika iz filma "Before the rain" - Aleksandar Kirkov.

Wir sind für die Musik geboren

Free Music Online

Free Music Online



free music at divine-music.info






DESKRIPCIJA ADLEROVOG SNA
...
- Znaš, ne volim puno ni pričati...
- "Lust for life!” UUUU… Ah, znam da ne voliš puno pričati!
- Ponekad volim, ali često ne želim razmatrati, ne želim analizirati, diskutovati o bilo čemu... čak ni sanjati… Otkud znaš?
- Ljenost, pa to ti je!
- Baš nije! Nisam to pošla reći... Riječ je o "lakoći postojanja", o pokušaju da se osjećaj uhvati, o odmoru, kad se iscrpljenost treba pretvoriti u talas koji će da sapere sve brige i prekrije ih nekom energijom, željom... Kao da probudi san, recimo, kao biljka koja je bila previše na suncu, u želji da procvjeta i poraste što prije, što brže, da pokaže svoje boje, i onda se povuče u hlad… I upije kišu u sebe. Tako su ponekad sve konverzacije suvišne, sve priče i sve riječi – neprikladne. I onda je cijeli svijet u tebi. I osjećaš ga kao fetus u trbuhu; vrti se tako i on u srci i glavi. Ni novac, ni brige... Ništa nije potrebno kad mir zavlada i ono zadovoljstvo pronađeš, zatrepti... I, zamisli: Sade u pozadini i dva umora na krevetu, bez rijeci, sjedinjeni!
(10./11. juli 2006.)

UPDATE (ili Realizacija Adlerova Sna)

Trepavice moje, sviraće po strunama tvojih grudi...
I obaracemo ruku šoferima po sumnjivim krčmama na putevima našim....
Podizaćemo mostove na Nevi vatrometima poljubaca...
Vjetrenjače ce okretati svoje latice od vjetra tvoje ruke u mojoj kosi...
Sve zemlje na svijetu biće samo naš plesni podijum..
I varaćemo na kartama sumnjive likove iz Legije stranaca...
I bježati od razbojnika u noći...
Darivaću ti Nobelovu nagradu za Ljubav na vrhu Ajfelovog tornja...
Sa čergom ćemo putovati kroz pustinju Afrike. Sa beduinima kamile trgovati...
Kineski zid preskočiti ti i ja...držeć' se za ruke...
Planinski vijenci Anda mali biće za nase korake...
Polove ćemo otopiti, a pingvine na sunce naučiti...
Iz lavljih kandzi ćes me izbaviti...sa tigrom sprijateljiti...
Vulkane umiriti da ne gore zemlju kojom hodam...
Bićes mi korak u štiklama...
Bices mi vjetar u haljini...

....pleši samnom kada Budeš...
Stvori me od misli svoje i dimnim znacima iz obitavalista Poslednjeg Mohikanca me dozovi...
Pa čak i da potonu brodovi, pa i da nestanu avioni u Bermudskom trouglu, pa čak i da vozovi šine pojedu kroz tajge beskrajne...
Letećim balonom doći ću...za treptaj tvog oka se stvoriti...
....Plesom cemo kišu prizvati...
I ona ce od nas dvoje
Jedno stvoriti.

12. 8. 2006. 19:33


BROJA%u010C POSJETA
169393

Powered by Blogger.ba