Ponuda koju ne možete odbiti

"THE DREAM IS EVERYTHING!" (Peter Cox)

26.02.2005.

«Plavusta» Grace Jones

Dead-line, uistinu, zagorcava zivot. Rekao sam covjeku: «Do 27. 2. u 24:00 poslat cu ti mailom. Obecavam!» I da nisam upoznao blogere, vjerovatno bih do sada ispunio preuzete obaveze. Ali, nije mi zao. Bas mi je blog uljepsao heftu koja je iza mene.
Izbjegavam «tek-tako» postove. Necu ih slati, a rijetko i citati. Zato cu se uvijek potruditi da nesto napisem: pricicu, razmisljanje, reakciju, deskripciju onoga sto znam o tome sto sam i ko sam. A vi cete mi pomoci da upoznam neke druge strane sebe. Vazi? Vazi! Super, evo jedne moje osobine. Zove se neargumentovano i brzopleto uljepsavanje backgrounda zivotnih datosti.
Naime, moja draga mama puno mi je pricala, a to radi i dan danas, o proslosti svoje i familije njenog cijenjenog muza, a mog oca. Buduci da su mojii roditelji rodjeni u drugoj drzavi, moja familija u Bosni broji cetiri clana: mama, tata, sestra i ja. Svi ostali su u toj drzavi. Volim Bosnu puno, ali bih se uvijek osjecao malkice licemjerno kada bih zapjevao onaj stih: «Zemljo mojih djedova...» Helem, sve sto znam o duhovnoj povijesti mojih predaka, znam iz maminih prica. Ona ima fantasticne pripovijedacke sposobnosti, tako da je cesto slusam sirom otvorenih ociju. Pricom, zadovoljava svoju nostalgiju, a meni jaca uvjerenje da nas cetvero nismo u Bosnu pali s Marsa (mada mi se, ponekad, cini da je upravo tako). Sve moje amidze, dajdze, strine i tetke, majke, majka-stare, djedovi, pradjedovi i cukundjedovi, za respekt koji gajim prema njima i ponos koji osjecam kada izgovaram svoje prezime, imaju zahvaliti mojoj mami. Koja nikad nista negativno nije rekla o njima. U medjuvremenu, ja cu porasti, nagledati se svega i svacega i shvatiti da mi je mama pokazala samo jednu stranu medalje. Nista novo! U svakom slucaju, divim joj se jer je u naravi svojoj 100 % pozitivna osoba. Nesto od te pozitive, usadila je i u ovaj moj skepticni mozak. A to nesto je stalno nastojanje da pozadinu onoga sto se desava pogledam iz ljepse perspektive. To je OK, ali kada ta osobina postane navika desi se ponekad da ne vidite ocigledne lose odrednice izvora uocenog. A kada se to desi, onda se mozete tako kvalitetno provaliti kao ja u jednom od lokalnih tuzlanskih caffea:
Sjedimo i kahvenisemo. Sa zvucnika dopiru zvuci neke od, tada hiper-popularnih, dance stvarcica na engleskom jeziku. Ja cujem sljedece stihove: Save money! Money, money, money... / Save money! Money, money, money – tonight Slusam i izbiflam uvod u teorijsku eksplikaciju sociološke pozadine zapadno-evropskog kulturnog kruga. Velim svojim poznanicima:
«Slusajte, papci, sta je Zapad... Gledajte, u jednoj tipicnoj main-stream pjesmi na nasim prostorima nikada necete naici na pjesmu koja tako jezgrovito, kratko i efikasno, u refrenu izrazava potpuno opravdani bunt zene zbog nastojanja prosjecnog Zapadnog muskarca da dodje do novca, koji ce, kada ga zaradi, postati njegova briga i opsesija, a usljed koje ce potisnuti prirodne potrebe za njeznoscu, kako vlastite tako i svoje zene. Tim, nazovimo ga, retorickim imperativom (po analogiji na retoricko pitanje): «Save money!» veli mu, zapravo, «Idi od mene». OK, poruka na referencijalnom znacenjskom nivou ne govori nista novo, ali sama cinjenica da ovakve pjesme sa dubljom porukom slusaju mase govori o kulturoloskoj nadmoci Zapada nad nama.»
«Kretenu», odgovori mi jaran, «Ne kaze ona 'save money' vec ' I'm so honey ', Napaljena sam... ' tonight ' - veceras. Majmune jedan! Idi citaj Petrarcu, j... te on. Da te j... « I okrenu glavu od mene.
Eto! Ali, ne odustajem. Odem sa prijateljam u neki klub u kojem je muzika uzivo. Neki tinejdzeri un-pluged sviraju Gibonija, Urbana, Rundeka... Puno klinaca i klinceza, al' odem. Prosjecnu noc uljepsa mi visoka plavusa, odjevena sva u crno. Crne pantalone i crna rolka, koje isticu fantastican sklad njenog tijela, ali ne tako da bi bilo degutantno, kontrastiranjem su istakle bjelinu lica i «plavinu» krupnih ociju. Kratko osisana, «jez» frizura. Posmatram je, ne djeluje glupo. Ni napadno. Boze, je li moguce da ima svoj stil. Posmatram i konstatujem, a prijatelj potvrdno klimne glavom: «Grace Jones!»

- Sta mislis, ima l' pojma o njoj?
- Ne bih rek'o, mlada je.
- A mozda ipak...
- Pitaj je!

K'o fol krenem negdje, prodjem pored nje, a kako je guzva, zamolim je da se malkice skloni s puta. Uljudno se pomjera, a ja koristim priliku da joj, blago (tacnije, malo «blaze») primaknut njenom licu (zbog buke) postavim pitanje:

- Izvini, jesi li ikad cula za Grace Jones?
- Nisam! – odgovara klimajuci glavom zamisljeno
zagledana ispred sebe – Doduse, vec su mi neki ljudi
rekli da licim na nju.
- OK, hvala! I... Divno izgledas.
- Hvala! – nasmija se pristojno,

«Plavusasta» Grace Jones, u tuzlanskom izdanju, uljepsala mi je noc. Ne zato sto sam ljubitelj zena tog tipa, nego zato sto je djevojka bila pristojna. A i Grace Jonce i onaj njen kultni hit («Strange»; mislim da je to naziv pjesme) asocirali su me na neko vrijeme kada sam vlastiti svjetonazor gradio na sistemu trenutnih unutarnjih zadovoljstava. I te asocijacije, imaju smisao. Ne ljutim se na mamu sto me naucila da sve posmatram sa ljepse strane. Iako sam, nazalost, ceto los ucenik.

26.02.2005.

Nije los NGO

Dead-line, uistinu, zagorcava zivot. Ali mi se ovaj pojam svidja. Zvuci mi nekako «fajterski», kao do tada i tada moram zavrsiti to i to – nema price. Inace, ta NGO terminologija je prilicno sexy: facilitator (predavac), CV (citaj si vi - biografija), evaluacija (provjera kvaliteta metode i rezultata), office-manager (sekretar(ica) ), participanti (ucesnici) i, naravno, seminar (seminar). Dr. Steinar, Norvezanin, doktor nauka iz oblasti svega i svacega, i odlican poznavalac historije i mentaliteta Balkana, utemeljio je termin «seminar – mafija» a sebe proglasio jednim od «donova», ali i uklonio mi dugodisnje dileme o tome da li «ideologija» nevlading sektora ima svoju opravdanost u Nasoj dragoj BiH.
Da li svi ti silni seminari o multinacionalnom dijalogu, toleranciji i demokratiji imaju smisla? Iskreno, 90 % onoga sto sam vidio i cuo na raznim sesijama ciji sam dio bio, potpuna je besmislica, gubljenje vremena i para; sarena laza za samozvane «stovaoce onog sto ne poznaju» (B. Dz. Stulic) koji rade u office-u i imaju solidnu zaradu (spram bh. standarda), te prostor za satisfakciju nedovoljno zapazenim naucnicima, politicarima i umjetnicima sa Zapada. NGO daje lazni life style – Octavie, Renault-i, dzipovi, avioni, prevozna su sredstva, spava se po hotelima, gdje se i jede i dobro, dobro pije. Posalje te, ova ili ona, organizacija na neki seminar u Njemacku, Norvesku, Ameriku... A sve to placa porezni obveznik iz EU, neki tihi i nepoznati Fritz, Jone, Eduard. (A tebe za to, da izvinis – zaboli!) Postajes vazan rjesavalac bosanskog cvora. Pametan si i zeznut. Masa ne razumije, ali vi pametni cete to rijesiti. (Znam sta govorim, jer neko vrijeme sam bio dijelom svega toga.)
Ipak, ima onih 10 % normalnih NGO djelatnika. Oni su, uistinu, svjesni procesa tranzicije kroz koji moramo proci, kako u reformi ekonomsko-politickih struktura tako i reformi koje moramo napraviti u nasem nacinu razmisljanja. Takav je i Dr. Steinar. Evo jednog njegovog iskustva sa Kosova: «Dogovorili smo se sa predstavnicima vlasti u jednoj maloj opcini na Kosovu da finansiramo izgradnju kuce za jednu srpsku (ili albansku, ne sjecam se) porodicu koja zeli da se vrati na svoje. Sve je bilo OK; ljudi raspolozeni za takvo nesto sa obje strane. Nadjemo pare, radnu snagu, napravimo kucu. Na dan kada se ta porodica vratila, kucu su zapalili. U cemu je problem, pitao sam se. I shvatio. Ljudi koji nisu spremni na dijalog, ne mogu zivjeti zajedno!» Uistinu, sva ta prica o dijalogu nije «havdika». Da jeste, ne bi bilo rata. Ne, ne, nismo svi krivi. Zna se ko je kriv za rat na ovim prostorima. Ali, ipak, malo se pricalo, odnosno malo je bilo volje za istinsko upoznavanje svetog Drugog!
Zato, NGO je, ipak, OK!

Ali nisam htio o tome pisati. Zato vam evo jos jedan post!

24.02.2005.

"Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku"

Tratincica je postom Filozofija u dvoje pocela temu koja mi se vrti po glavi evo skoro pet godina. Muskarci i zene, i kakav bi odnos medju njima trebao biti. Mogao bih ja o tome nadugo i nasiroko, ali veceras cu kratko deskribirati vlastito iskustvo (Kratko s obzirom na osmogodisnji period koji ono obuhvata; uzgred se izvinjavam zbog duzine posta!), s tim da pod iskustvom podrazumijevam ne samo ono sto mi se desilo, nego i to kako sam reagovao na to sto se desilo. Vjerujem da ce vam biti zanimljivo, posebno tratincici i Nenanani, koje su se u komentarima oko navedene teme malkice sporeckale
Najprije da kazem kako sam uistinu zaljubljiv, sanjar i... Bojim se da kazem bio sve to. Zivot mi se, trenutno, svodi na posao – kuca – posao u kuci – blog. Hladan kao led, katkad dam priliku sebi da u nekoj prepoznam ono sto mi treba, a sto je zakopala u sebi iz nije vazno kakvih razloga. Uglavnom ona to nema, pa se sam sebi zgadim sto poslusam savjete «macora» tuzlanskih; savjete tipa: «Koji ti je? Nemoguce je to sto ti hoces, odrasti!»
Nisam nezadovoljan, ali ceznem za ushitom i onim prefinjenim osjecajima koje sam gajio (opet perfekt!) prema zeni, kao takvoj. I svim onim mislima i teorijskim eksplikacijama o tome kako su u ljubavi 1 + 1 = 1. Ali, post Filozofija u dvoje jeste naceo ozbiljna pitanja.
Postoje tipicno muska i tipicno zenska priroda, nema dvojbe. Postoje tipicno muski i tipicno zenski snovi, muska i zenska nastojanja, citanja tekstova... Ali, sto onda Bog nije stavio razlicite zahtjeve pred zenu i pred muskarca? U nekom ontoloskom smislu, kakve veze imaju razlike (koje treba priznati, pocev od bioloskih) izmedju njih dvoje. Bez obzira sto sam hladan (trenutno), ja sam i tvrdoglav – nikada, ali nikada, necu odustati od – zene mojih snova. Kakva je ona i kakva bi trebala biti? Necu odgovarati na ovo pitanje, jer nisam bitan ja, a i svaki odgovor mogao bi nositi sobom znacenja koja pojednostavljuju tako ozbiljnu temu, a to nije fer.
Mnostvo je brakova i dugih veza koji funkcionisu iz navike (finansijske, seksualne, tradicijske, intelektualne, ccarsijske...), porodica se raspada i stvarno smo negdje, da izvinite, napravili z..... Gdje? Cuvamo se, bojimo se, okrivljujemo se kad smo nezadovoljni, a nikada se ne usudimo postaviti najteza pitanja drugoj polovini:
[i]Kakvi su tvoji snovi?
Vjerujes li u njihovo ostvarenje i radis li na tome?
Imamo li ti i ja zajednicki san? [/i]
Kada sam svojoj djevojci, sa kojom sam se zabavljao vise od pet godina (evo treca je godina kako nismo zajedno), postavio navedena pitanja, odgovora nije bilo. Prekinuli smo. Bio je to sok i za mene, i za nju, i za carsiju koja je u nama vidjela tim. I za dusmane koji su pucali od muke jer funkcioniramo. Cudili su se ljudi kako smo zajedno i na predavanju, i u kafani, i u dzamiji. Cudili su se jer smo uistinu bili normalni i, svjesni slabosti ljudskog bica kao takvog, postivali i ljubili zivot. Kratko, fercerali smo kao sat. Ali, samo na racionalnom nivou ili, bolje reci, teorijsko-filozofskom nivou uskladjenom sa Svetim Knjigama. Za nass prekid, iz vanjske perspektive, kriva je ona. Iz unutarnje, ja. I to samo zato jer, oprostite, nisam imao m... da kazem: I have a dream!
Godinama, meni je bio kamen u stomaku, jer nije u meni budila entuzijazam i ambicije, nisam osjecao prema njoj ono sto zelim da osjecam prema zeni. Volio sam je i postovao iznad svega (Ruku na srce, to i dokazivao u granicama vlastitih mogucnosti.). Zivotnu energiju sam crpio iz vlastite unutrasnjosti, a sa njom sam bio da vidim sta ce se desiti, jer je nasa veza bila racionalna, jer nisam vjerovao da je ljubav moguca. A nisam vjerovao, jer sam isuvise bio "pametan" i znao da treba biti cool i racionalno razumijevati zivot. Zato je postojao izvrstan intelektualni sklad medju nama. Ali «hemije» malo. Ili nikako. Niko, Tratincice, nije imao tako kvalitetne filozofske raspre kao nas dvoje. Niko nije mogao pobiti nase argumente o svemu i svacemu sto covjeku moze pasti na pamet. Snalazili smo se i sa sobom i sa drugima u diskusijama o porodici, recimo; od relativizacije institucije – porodica, do njenog uzdizanja na nivo svetosti. Ona je imala najbolju mogucu racionalnu argumentaciju o tome da je funkcija zene biti majka sto ne iskljucuje njenu (majccinu) ambicioznost. Npr., zena moze i mora (ako zeli) biti majka i filozof, jer to moze. Racionalizirali smo bili i dragog Allaha. A kada sam shvatio da zivot i ljudi u svojoj sustini nisu racionalni, postavio sam joj navedena pitanja – prekinuli smo.
Ne postoje racionalni razlozi kojima se da objasniti sreca dvojine (Ne mogu odoljeti, a da ne citiram: Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku./ I kada mislim da kazem ja, ja kazem mi/ I kada mislim o sebi, ustvari mislim o nama / Ljubav!). I nisam pobornik zivota od trenutka do trenutka; to dvoje, buduci da su iracionalna bica, moraju imati zajednicki san, a kako su i racionalna bica i zajednicki plan za ostvarenje sna. Sustina njihovoga zajednickoga zivota bi se, u tom slucaju, ogledala mozda ne toliko u njihovom postizanju cilja koliko u samom putu, u prirodi zajednicke borbe za postizanje toga cilja. Ja vjerujem u to!
Svodjenje sustine zene/muskarca na njenu/njegovu biolosku predisponiranost je za mene racionalno, i time a priori neprihvatljivo. I nemojte da mislite da ne uzimam u obzir nasu naturalnost (He, he, he... Pa ja se odvaljujem na «OZ», ljudi!), ili da, ne daj Boze, zanemarujem prirodne nagone (majcinske, ocinske, seksualne, finansijske, pobjednicke...) Naravno da iz podsvijesti zenu tjeraju majcinski nagoni, a muskarca briga za porodicom (i svaka cast svakoj zeni i muskarcu koji to razumijevaju sustinski, a ne teorijski), ali ko ima pravo zenu svesti samo na majku, a muskarca samo na oca? Ko ima pravo ugasiti svjetlosti mikrokosmosa u ljudskom bicu i eufemizirano ga svesti na zivotinju, koja se sminka, dotjeruje, slusa muziku, voza auto i pise blogove? Niko! Stoga se moja zivotna filozofija svodi na ucenje o tome kako spomenuta dvojina "biologiju" moze uspjesno usmjeravati i zadovoljavati na putu do promisljenog cilja, a u ime Boga, Ljubavi i Sna!

23.02.2005.

O sistemu i «mojim» filmovima

Sve posmatram kao sistem. Od kada su me na fakultetu naucili o Ferdinandu de Sosiru i njegovom objasnjenju jezika kao sistema znakova, sve posmatram kao sistem. Vele mi postmodernisti da sam modernista, da sam kozervativan i tradicionalan. Da nisam in i da sve to trebam dekonstruirati. Da ne filozofiram puno. Imam potrebu da spomenem nekoliko filmova koji su bitno odredili moj nacin razmisljanja i natjerali da donesem neke vazne odluke u svom zivotu. (Redoslijed ne oznacava njihovu vaznost.)

Matrix I – film o sistemu kao takvom. Gledao sam ga nekoliko puta. Nakon citanja jedne mocne knjige (Anthony Robins Probudite diva u sebi), koja u svojoj osnovi ima dostignuca iz oblasti neuro-lingvistickog programiranja, Matrix mi je zasijao u novom svjetlu Sve je sistem! Jedino sto ga moze narusiti i sto iskace iz njega, sto je neunistivo i nepromjenjivo jeste – Ljubav. Sjecate li se: Leo ozivljava kada ga Triniti poljubi. Zato je Matrix I zaokruzena cjelina.

Kum I, II [i]pa i III [/i]– film(ovi) o sistemu nuznosti. Mnostvo je scena koje me bude i pune energijom. Navest cu jednu iz drugog dijela: Vito, iz hodnika, gleda kako mu je maleni sin Fredo – slab. Poslije Kuma, tesko mi je Al Pacina gledati u bilo kojem drugom filmu. Postere sam poskidao kada sam zavrsio srednju skolu. Na mojim zidovima nema nikakvih slika. Sve do dana kada cu naci neki adekvatan poster donova Vita i Michaele Corleona.

Forest Gump – film o sistemu cednosti, predanosti, ciste ljubavi i lijepih snova. Rijec je o najjacem sistemu, jer vjerujem da iza njega stoji sam Bog. Imam obicaj reci da je Forest Gump metafora za Isusa 20. stoljeca. (A Leo (Matrix) metafora za Isusa 21. stoljeca). Kultna Forestova recenica: «Maybe I'm not to much smart, but I know what love is.» («Mozda nisam dovoljno pametan, ali znam sta je ljubav.») i kameno srce natjera da prokine.

Memento i Kocka – Do bola teski filmovi. Potvrdili su mi uvjerenja (razradjena u spomenutoj Robinsovoj knjizi) da je sve u glavi; Bog je postavio modele i pustio nama da odredjujemo vlastitu sudbinu prema njima. U ova dva filma su, prema mojim tumacenjima, sazeti dijelovi znacenjskih nivoa Matrixa, Kuma [i]i Forest Gumpa[/i], ali na nekom surovo-racionalnom nivou. Teski su, teski, teski, posebno Memento. Ali, gledajte ga dok ga ne provalite. Trud i muka ce se garant isplatiti.

Prva tri filma potisnula su sa prvog mjesta trilogiju Kristofa Kislovskog Tri boje – plavo, bijelo, crveno – spominjem ih jer ih i dalje rado gledam.

Kada je rijec o audio-vizuelnoj umjetnosti, grijeh bih ucinio da ne spomenem seriju OZ. Uplasim se sam sebe kada se redovno uhvatim kako ne trepcem i ne disem dok je gledam. Tom Fontana je napravio nesto o cemu ce se tek pricati. A ja, nemam rijeci da opisem svoje odusevljenje OZ-om. A, kada vam neko kaze da mu se nesto toliko svidja da «nema rijeci» kojima bi to izrazio, znajte da je nedorastao zadatku. Ergo, nisam dorastao OZ-u. Valja mi jos uciti.
Odo' se konektovat'...

23.02.2005.

Nasa sustina je u Drugom

Odlucio sam! Najprije cu off-line napisati tekst za post(ove), a onda citati ostale i komentare na moje i na postove mojih novih jarana i jaranica. No, ne mogu odoljeti da vam ne kazem kakve pripreme obavljam prije nego se transporim u moj novi blog-svijet. Zavrsavam (brzo, brze...) svoje redovne obaveze, smirim familiju (izljubim mamu i sestru prije spavanja; tata ne da da se ljubi)... Kahva? Ne, ne, kasno je. A crni caj? To, care. Crni caj, sa mlijekom. Tu su i mentol bonbone da ubiju gorak ukus nikotina. Windows media player i, veceras, Mike Oldfield. Sjajno! Helem, potrebni ste mi.

Da, potrebni ste mi. Zelim nesto reci na komentar na moju kuknjavu (pocetnicku) da me niko ne cita. Kaze se u komentaru (parafrazirat cu) «blog je tu radi tebe», kao nije vazno da li ce ga neko citati. Jeste! Vazno je! Da nije, Nenanana, npr., ne bi napustila Dinnu i dosla ovamo.
Potreban nam je Drugi, interakcija, povratna informacija... Ima Kueljo divnu pricicu -moto njegovoga «Alhemicara» - o jezeru koje place jer se u njega udavio Narcis. Nimfe mu onda kazu kako ga razumiju, jer je Narcis bio nevjerovatno lijep. A jezero odgovara: «Nije mi zao sto ne mogu gledati Narcisa. Zao mi je sto ne mogu gledati vlastitu ljepotu u njegovim ocima.»

Aristotel ce reci da je umjetnost «kopiranje» prirode (mimesis), a Oscar Wilde, stotinama godina poslije, uzvratiti sa: «Priroda je podrazavanje umjetnosti.». Na tom, nazovimo ga, filozofsko-teorijskom planu, preciznije, u knjizevnoj znanosti, na tron ce se popeti sljedeci stav: Pisac cita djelo koje pise, a citalac pise djelo koje cita. Pa ako nam svi ti pametni ljudi kazu da je nasa sustina vidljiva u Drugom (da ne kazem u odnosu sa Drugim), zasto se to ne bi potvrdjivalo i u zivotnoj praksi.

Postavlja se onda pitanje zasto je tako tesko u ne-virtualnom, odnosno ovom tzv. objektivnom svijetu, davati sebe i otvarati srce... Tema na koju bih, zaista, imao sta reci. Ali ako pocnem, tesko ce mi biti stati. Pocet cu moralizirati, a to ne volim. Zato idem reci jos nesto o sebi u narednom postu.

21.02.2005.

Idi spavaj, sutra moras na posao!

Da, navukao sam se na blog.
Prvo, muka mi je sto mi je posljednji post posjetio samo jedan posjetilac/posjetiteljka. Kliknem na njen nick, kad ono poruka "Blog ne postoji". GRRR! Onda sam, kao blesav, poceo da trazim stare posjetitelje da im se zalim i kritikujem sto nisu procitali pjesmu!
Drugo, kada sam shvatio da blog postoji, izmedju ostalog, i da se istreses kada nema nikoga oko tebe, smirio sam se.
Trece, ovo je stvarno dobro. A bilo bi jos bolje kada bi mi neko objasnio kako se stavljaju slicice na desnu stranu "template-a", kako se postavljaju linkovi, boxovi i slicno? I kako vi pretrazujete blogove?
Lahku i mirnu noc vam zelim.


20.02.2005.

Molim za malo strpljenja (Sarajevska "šminkerica")

Pozdrav svima,

prije nekoliko sati sam se vratio iz SA. Bio sam svjedok na vjencanju jednom mom poznaniku koji se ekspresno ozenio da me prosto fascinirao i ostavio bez daha. Jednostavno me nazvao i rekao: "Zenim se, zelim najprije obaviti vjencanje u dzamiji i zelim da mi ti budes svjedok." Prihvatio sam (osjecao sam se pocastvovanim) i pored silnih obaveza nasao potrebna 24 sata za put, obred, veceru i izlazak sa poznanicom iz Sarajeva, te povratak u moju TZ.

E, u "izlasku sa poznanicom" krije se izvor energije koju imam da sjedim i pisem. Tu se krije energija, a stvarni razlog trenutnog "blogiranja" je izrazavanje respekta posjetiocima, moga maloga (posljednjeg) posta, zbog njihove motivacije i nestrpljenja (pisi, pisi, jedva cekam da vidim slike itd.)

Da, neobicno su mi godili razgovor i setnja sa njom. Uponali smo se na jednom seminaru u Neumu, na kojem su participanti bili "studenti" Nansenskolen u Lillehameru (Norveska). (O toj akademiji cu napraviti zaseban blog.) Djelovala mi je kao sarajevska sminkerica koja visi u Central-cafeu. Medjutim, na oprostajnoj veceri "slucajno" sam sjeo do nje i cuo kako je pricala nekome o polarnoj svjetlosti (koju je, uz malo srece i pravi trenutak, moguce vidjeti iz Lillehamera). Okrenuh se i upitah:

"Volis li umjetnost?"
"Da, volim!"
"Mislim, volis li umjetnost, uistinu? Citas li, ides li na izlozbe, pozoriste...?"
"A, sto me to pitas?"
"Zanima me."
"Studiram ekonomiju, a zaljubljena sam u knjizevnost."
"Divno! Sad ces mi reci da pises pjesme, a ja cu ti traziti da mi ih das, jer cu ih analizirati, interpretirati i reci kakve su."
"Ha, ha, ha..."
"Ha, ha, ha..."

To je bio nas prvi i posljednji razgovor (uz neke sporadicne opaske o francuskom jeziku, kojeg ja volim, a ne znam, a ona voli i govori, o drustvenim nevoljama prouzrokavanim miksanjem religijskog i etnickog identiteta, o odnosu individue spram tradicije, o tome kako je lijepa noc na moru u ranu jesen, o tome kako nam se spava...)

Dva mjeseca poslije, "Sminkerica" mi je poslala neke svoje pjesme (mailom) i najljepsu cestitku (SMS) za Ramazanski-bajram:
"Raduje me i sama pomisao kako te prozima duhovnost i uzvisenost ovoga za tebe posebnog dana! Sretan Bajram!"

Poruka je najljepsa, jer joj nisam rekao da sam duboko religiozan, niti joj to pokazao ni jednim svojim gestom. (Naprotiv, na spomenutoj veceri bio sam nabacio "maske" lokalnog tuzlanskog sanera, bez nekog posebnog razloga.) Uistinu mi je taj "message" puno znacio. Znacilo mi je to sto se potrudila da izrazi ono sto misli i osjeca. Ceznem za ljudima koji se ne boje vlastitog (ali vlastitog) izraza.

A onda su stigle i pjesme. Evo jedne:

RAT SJENKI

Časovi odsutnost vode
u tamne kutove neznanih predjela
došao je nadani tren:

Probih kosmički hermentizam
zatekoh se tu svjetlom obasjana
a ostadoh nijema.

Već sljedeći sekund
okovana sam prostorom praznine
zarobljena u zemaljsko tijelo

Samo u mislima budim slike
savršenstva dalekih sila
koje autentično negdje traju.



Volim hladan odnos prema knjizevnom tekstu (profesionalna deformacija). Ali... Ovo me je prilicno "puklo". Posebno posljednja strofa. Čitav život pokušavam naci te rijeci za dio emotivno-mentalnih procesa u meni. A onda ih dobijem na tanjiru. Od "Sminkerice". Iz Sarajeva! Sa kojom sam danas bio u njenom gradu. I razgovarao puna cetiri sata. "Sarajevo, ljubavi moja!"

Veeeeeeliki "blog" pozdrav!

Bog neka vas cuva!

P.S.
1. Dragi moji, molim vas za strpljenje. Pisat cu puno i tematski. Ovo iznad, tek je mali "flash" na danasnji dan, bez nekog posebnog cilja (iskljucujuci spomenuti respekt prema vama).
2. Svidja l' vam se pjesma?

18.02.2005.

Sta da radim sa ovim blogovima?

Nevjerovatno!

Prvi blog koji sam postavio imao je samo jedan cilj - da vidim kako to izgleda. Kad ono - posjeta. Odmah! I to tip ciji mi se stil pisanja i nacin razmisljanja veoma svidja. Sutradan, tj. danas (odnosno jucer vec dvanaesti minut), jos dvije posjete. Lijepi pozdravi, skromni, ljudski. Gdje je ta finoca u mojoj carsiji? Zar sve sto je "nice" surfa po internetu i zaklanja se za virtuelne zidove?

Nebitno! Ovo mi se sve vise svidja. Vec vidim kako cu postaviti nove blogove - tematske. Postavit cu vlastitu mrezu blogova. Skidat cu fotografije sa interneta u stavljati ih u svoj blog... ju-huuuu!

Uradio bih to vec sada, ali jos 13 minuta i pocinje "OZ"!

Do tada, a i poslije

Bog neka vas cuva

17.02.2005.

Prvi pozdrav

Pozdrav "blogeri".
Odlucio sam i ja postati "bloger", mada ni sam nisam siguran sta to znaci. Helem, poslusao sam prijateljicu... Razgovarali smo o svemu, pa i o meni. Rekao sam joj da su mi dva vazna covjeka u mom zivotu rekla da sam lijen, a ja, u stvarnosti, stalno nesto radim. I nadam se - rezultati, koje zelim, cekaju me u buducnosti. Ona mi je rekla da jesam lijen (treca osoba, dakle) i preporucila www.blogg.ba. Veli: "Ako nista ne napises, istjerat cete sa stranice.
Poslusao sam je. Vrsim indirektan pritisak na sebe da pisem. Razlog mog prisustva ovdje je - tjeranje vlastitih mozdanih vijuga da stvaraju sintaksicke cjeline.
Naslov bloga mi je kultna recenica iz filmanad filmovima "The Godfather" ("Kum"). Izabrao sam je jer nemam vremena da mislim. Sitni su sati, i idem spavati...
Javit cu se uskoro; imam neki dobar osjecaj da mi se "ovo" svidja.
Bog neka vas cuva!

Ponuda koju ne možete odbiti
<< 02/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728


LINKOVI BLOGGER.BA

MOJI LINKOVI
Ćutim i slušam ih:

Jim and Nancy Dornan
Peter Cox
Robert Kiyosaki
Doug Wead

Quixtar-blog


Stražari mojih svjetova:

Mike Oldfield I
Mike Oldfield II

Nick Cave
Enya
Kate Bush - lyrics
Rammstein
Björk
Leonard Cohen I iII
Pink Floyd I i II
Depeche Mode I i II
Dire Straits/Mark Knopfler
EKV
Azra
Laibach I i II

Koristim:

Chromasia
Imageshack
Slibe
AcousticSpot
Prevođenje
MP3 1
MP3 1
MP3 2
Youtube
Tekstovi pjesama
Upload pjesmu ili što god hoćete ;)



Drugi blog:

Priznajmo vlastite strahove


Eagletz pisao:

"Dvojinu su stari Slaveni imali u recniku."
"Ahmede, Muhammede..."
Probuđeni slavenski duh
"Gott weis ich will kein Engel Sein"
Slovo o startnoj poziciji
Yeah, God is Great!
Stražari moga svijeta I, II, III, IV, V i VI

E-mails:

eagle_tz@hotmail.com
eagletz@gmail.com

Napominjem da sam za kreiranje ovih mail-adresa iskoristio ime glavnog lika iz filma "Before the rain" - Aleksandar Kirkov.

Wir sind für die Musik geboren

Free Music Online

Free Music Online



free music at divine-music.info






DESKRIPCIJA ADLEROVOG SNA
...
- Znaš, ne volim puno ni pričati...
- "Lust for life!” UUUU… Ah, znam da ne voliš puno pričati!
- Ponekad volim, ali često ne želim razmatrati, ne želim analizirati, diskutovati o bilo čemu... čak ni sanjati… Otkud znaš?
- Ljenost, pa to ti je!
- Baš nije! Nisam to pošla reći... Riječ je o "lakoći postojanja", o pokušaju da se osjećaj uhvati, o odmoru, kad se iscrpljenost treba pretvoriti u talas koji će da sapere sve brige i prekrije ih nekom energijom, željom... Kao da probudi san, recimo, kao biljka koja je bila previše na suncu, u želji da procvjeta i poraste što prije, što brže, da pokaže svoje boje, i onda se povuče u hlad… I upije kišu u sebe. Tako su ponekad sve konverzacije suvišne, sve priče i sve riječi – neprikladne. I onda je cijeli svijet u tebi. I osjećaš ga kao fetus u trbuhu; vrti se tako i on u srci i glavi. Ni novac, ni brige... Ništa nije potrebno kad mir zavlada i ono zadovoljstvo pronađeš, zatrepti... I, zamisli: Sade u pozadini i dva umora na krevetu, bez rijeci, sjedinjeni!
(10./11. juli 2006.)

UPDATE (ili Realizacija Adlerova Sna)

Trepavice moje, sviraće po strunama tvojih grudi...
I obaracemo ruku šoferima po sumnjivim krčmama na putevima našim....
Podizaćemo mostove na Nevi vatrometima poljubaca...
Vjetrenjače ce okretati svoje latice od vjetra tvoje ruke u mojoj kosi...
Sve zemlje na svijetu biće samo naš plesni podijum..
I varaćemo na kartama sumnjive likove iz Legije stranaca...
I bježati od razbojnika u noći...
Darivaću ti Nobelovu nagradu za Ljubav na vrhu Ajfelovog tornja...
Sa čergom ćemo putovati kroz pustinju Afrike. Sa beduinima kamile trgovati...
Kineski zid preskočiti ti i ja...držeć' se za ruke...
Planinski vijenci Anda mali biće za nase korake...
Polove ćemo otopiti, a pingvine na sunce naučiti...
Iz lavljih kandzi ćes me izbaviti...sa tigrom sprijateljiti...
Vulkane umiriti da ne gore zemlju kojom hodam...
Bićes mi korak u štiklama...
Bices mi vjetar u haljini...

....pleši samnom kada Budeš...
Stvori me od misli svoje i dimnim znacima iz obitavalista Poslednjeg Mohikanca me dozovi...
Pa čak i da potonu brodovi, pa i da nestanu avioni u Bermudskom trouglu, pa čak i da vozovi šine pojedu kroz tajge beskrajne...
Letećim balonom doći ću...za treptaj tvog oka se stvoriti...
....Plesom cemo kišu prizvati...
I ona ce od nas dvoje
Jedno stvoriti.

12. 8. 2006. 19:33


BROJA%u010C POSJETA
169393

Powered by Blogger.ba