Ponuda koju ne možete odbiti

1.    By the morning brightness,

2.    And (by) the night when it covers with darkness,

3.    Your Lord has not taken leave of you, (O Muhammad), nor has He detested (you).

4.    And the Hereafter is better for you than the first (life).

5.    And your Lord is going to give you, and you will be satisfied.

6.    Did He not find you an orphan and give (you) refuge?

7.    And He found you lost and guided (you),

8.    And He found you poor and made (you) self-sufficient.

9.    So as for the orphan, do not oppress (him).

10.  And as for the petitioner, do not repel (him).

11.  But as for the favor of your Lord, report (it).

(The Holy Qur'an, 93: 1. – 11.)

Stvarno mi tesko ide govorenje... Ne znam sta bih ja to jos mogao reci. Kad god pomislim da bih nesto trebao govoriti, nadjem da sam uglavnom rekao sto sam imao. Nekolikim postovima na ovom blogu skoro sam iscrpio sve sto sam zelio, a nisam imao kome reci (pa samo zbog toga i otvorio blog). Znaci li to da sam prestao traziti, rasti, izgubio volju, strast...?

Najveci "problem" mi predstavljaju pjesme. Nekoliko pjesama stalno slusam, vrtim, postavljam ih na Facebook. Ponavljam se!

Evo, recimo, pjesma "Who killed Mr. Moonlight?" Kako sam bio sretan kad sam je otkrio, osjecao sam se odlicno, kao i uvijek kad nadjem artefakt (rijec?) koji precizno imenuje nedefinisane nemire u meni samom. Imenuje ih, i ja se smirim. Ali to ne bi trebao biti kraj!

Koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu? Ima li neko namjeru naci ubicu Mjesecine? Kazniti ga, a Mjesecinu osvetiti te, buduci da je ubijena, pokusati je uskrsnuti ili, mozda, zamijeniti nekim novim simbolom? A, mozda je sve to Sizifov posao? Ako jeste, onda je Camus u pravu: "Mozete reci da zivot nema smisla, ali mu ne mozete oduzeti smisao." Kako zivotu, tako ni "malim" stvarima koje ga cine, pa ni ljubavi. Mozete reci da ljubav nema smisla, ali joj ne mozete oduzeti smisao. Hm, bas dobro zvuci.

Dobro se osjećam što je meni dragim ljudima drago što sam se vratio...

Govorenje ima oslobodilačko dejstvo, a uz to i iscjeljujuće kada si uvjeren da verbalizacija tvojih misli i osjećanja ide na pravu adresu. Ali, riječi teško idu od mene. Bojim li ih se? Poslala mi je SMS:  „Reci mi ono što si želeo, a nisi hteo, nisi smeo da mi kažeš.“  Dva dana nisam joj odgovorio, treći dan napisao sam: „Ne bojim se reći, bojim se riječi.“

Nekoliko puta sam u protekle dvije godine „prelistao“ svoje blogove. Koliko je samo riječi otišlo od mene. A, tek pisma... Realnim, virtualnim osobama... Pa, ko se ne bi bojao riječi?

Da probam, govoriti...

U sat i po spavanja, koliko sam sinoć uspio uhvatiti do sehurskog vremena, sanjao sam svoju zemlju, babovinu, dio nasljedstva koje mi je pripalo od rahmetli djeda. Prekrasan plac, u još ljepšem planinskom gradiću, smještenom na samoj granici Crne Gore i Albanije.  Ne znam šta se dešava sa mojom zemljom tamo, nemam priliku otići. Sanjao sam kako je stric pokosio travu i kako se taj dio imanja razlikuje od ostala dva sa kojima graniči tako što se vidi da ove godine nije obrađivan, ali je trava ipak pokošena. I to me smirilo, to što se stric samoinicijativno pobrinuo da trava ne ostane nepokošena, jer zna da ja ne mogu doći u domovinu svojih predaka, svrstati imanje koje mi je pripalo, učiniti nešto... Slike koje su mi ostale u svijesti, a stvorene kada je samo podsvijest radila, smirile su me i učinile da dobar dio današnjeg dana osjećam mir. Stanje stvari u realnosti danas mi i nije bilo toliko bitno. Nedavno sam se zapitao koliko mi je, uopšte, bilo bitno, to „stanje stvari u realnosti“. Našao sam da mi je bilo toliko bitno da sam od nekada izuzetno bliske osobe, a zbog svojih tadašnjih aktivnosti, jasnih i konkretnih, dobio savjet da prestanem sebe „uzimati preozbiljno“ ili me neće biti... Razmišljam... Možda sam život stvarno shvatao toliko ozbiljno da sam prešao onu granicu između realnosti i Snova, na način na koji se prelazi granica između genija i ludaka, i tako sav svoj život živio u Snovima, ne u realnosti.

A, Snove je hranila muzika... Moj rahmetli tata je volio muziku, klasičnu uglavnom. Sjećam ga se... Crtao je, projektovao je puteve, mostove, dvorišta, kuće... Revnosan radnik preduzeća u kojem je bio zaposlen, ipak je državu varao radeći privatno. Soba u kojoj sam sada, nekada je bila njegova, njegov „private project-biro“. Veliki sto, onaj dugi lenijar, ogromni hamer-papiri, pausi, rapidografi, obične olovke, patent-olovke sa debelim špicevima, pa oni 0,5 mm... Klasična muzika na radiju i soba puna dima „Niške drine“... Nikada mi ništa nije pričao. Mislim da je živio u artefaktima  i mislim da je prestao živjeti mnogo prije fizičke smrti, onda kada je prestao crtati. Nekoliko dana pred preseljenje sa ovoga svijeta ostavio mi je u amanet da ono što pripada njemu, ne smije ostati njima (njegovoj braći). Sam se nikada nije borio za nasljedstvo, svjesno je održavao privid mira među braćom. Saznao sam i zašto; čuo sam kako je svome bratu, u jednom od ultra-metaforičnih razgovora (a samo su takvi razgovori crnogorskih muslimana, ultra-metaforični) rekao: „Ne pripada zemlja nama, no mi zemlji!“ Ipak, ostavio mi je u amanet da završim posao koji su njegova braća i on trebali završiti. Vjerovatno zato što nije želio da živim kao i on, u artefaktima, Snovima, umjetnosti i muzici.

Njegov amanet sam ispunio. Godinu dana nakon njegovog odlaska, tačno na dan njegove smrti, geometar iz Katastarskog ureda je povlačio crte. Bog zna hoću li prodati imanje, prekinuti sve veze sa zemljom svojih pradjedova, ili ću ispuniti njegov San, koji mu je ostao neostvaren - napraviti kuću tamo odakle je on došao, na mjestu gdje su moji korijeni.

Teške su te priče „krvi i tla“. Uprkos činjenice da punim plućima dišem samo tamo gdje je moj rahmetli stari rođen, nalazim da se najbolje osjećam na ničijoj zemlji. U artefaktima? Snovima? Priči koja je završila u trenutku kada je počela?